Joža Horvat: Molitva prije plovidbe
„More! Ja sin kopna, kao prestrašena ptica na rubu gnijezda, stojim pred tvojim prostranstvom, malen, uznemiren, zbunjen. Stojim tjeskoban nad tvojim mračnim ponorima i klanjam se tvome bezmjerju. Pitam se kakve li to nemani promiču dubinama, čije nas to oči iz tame promatraju, koji nas to glasovi dozivaju iz tvojih njedara? Jesu li to kitovi, gorostasne lignje, morske zmije ili neka druga nama još nepoznata čudovišta? Ushićen zastajem pred tvojim bogatstvom, pred tvojim moćima, divim se tvom bezmjerju. Dobro more! Tko li će ikada sagledati sve što si nam poklonilo, tko li će naslutiti darove koje nam još spremaš? Mudro more! Kako nas neprimjetno učiš poštovanju, sokoliš hrabre, uzdižeš skromne, nagrađuješ uporne. Čudesno more!“
Malo je reći da volim more. Fascinira me nepoznato u njegovim dubinama, sa strahopoštovanjem opažam silovite izmjene njegovog temperamenta, od olujnog i prijetećeg raspoloženja do pitome i umirujuće bonace. Sa sigurne udaljenosti promatram nepredvidljive mu mijene i mističnu ćud. Istovremeno me snažno privlači i odbija silna moć koja mu je dana.
Plovila sam jednom sedam dana, s mužem i dobrim prijateljima na sportskoj jedrilici. Uživala sam u svim njegovim blagim licima, a plašila se prijetećeg juga i valova koji su se nadmoćno poigravali s tom malenom barkom. Osjetila sam kako me suživot s beskrajnim plavetnilom snažno tjera na istraživanje vlastite nutrine. Dublju i ogoljeniju introspekciju nisam nikada tako snažno doživjela.
Plovili smo nakrcani hranom i pitkom vodom, bez pristajanja u sigurnost marina, bez susreta s drugim ljudima, bez interneta i komunikacije s vanjskim svijetom osim kratkog telefonskog razgovora s klincima koje smo povjerili baki i dedi. Bez izlaska na kopno sve do zadnjeg dana, istovremeno osjećajući olakšanje kada sam po prvi put stala na čvrsto tlo, ali i neopisivu žalost što je moja prva prava morska avantura završila. Željela bih ponoviti ovakvo putovanje, sada s još većom strepnjom i zrelošću koju su donijele godine.
Što je to dječaka Jožu, rođenog u međimurskom selu Kotoribi, koji se zamalo kao šestogodišnjak utopio u Muri, a kao desetogodišnjak svjedočio utapanju svoga mlađeg brata, privlačilo u dubokoj, opasnoj i tajnovitoj vodi?
Što ga je to, kao mladića toliko mamilo k moru da je uporno i odvažno izazivao to nepregledno plavetnilo neumorno ploveći do pozne starosti te zatim pisao o svom suživotu s morem zadivljujućim žarom i bezuvjetnom ljubavlju? Malo je koji umjetnik riječi, moreplovac i morski vuk pisao o tom beskrajnom plavetnilu tako lijepo kao Joža Horvat. Prvi hrvatski moreplovac koji je zajedno sa svojom ženom i sinom Markom oplovio svijet jedrenjakom Besa, davnih me dana osvojio istoimenim romanom u formi brodskog dnevnika.
„Molitva prije plovidbe“ snažno je, dramatično i autobiografsko djelo, sažetak autorovih iskustava na morskim pučinama, traganja za smislom plovidbe, obiteljskih tragedija, propitkivanje usuda i pronicanje u dubine vlastitog emotivnog svijeta.
Barba, tako su Jožu zvali njegovi suputnici na brodu, neumorno je plovio desetljećima, uz vjernog člana posade i životnu suputnicu, suprugu Renatu. Plovili su, tražeći utjehu u zagrljaju mora, čak i nakon tragičnih smrti obojice sinova, puštajući suzama da se sjedine sa slanoćom morske pjene. Godinama je Barba propitkivao grube, ali proročke riječi Miroslava Krleže kojima ga je Krleža, bijesno udarajući šakom o stol odgovarao od plovidbe. Baš one plovidbe koja će mu odnijeti i drugog sina.
Nespretno baratam s riječima u odnosu na Barbu, pa za kraj prepisujem nekoliko predivnih redaka iz ove fascinantne knjige.
„Što me to privlači, što me to zove da uvijek snova dižem sidro i krećem na pučinu? Na kopnu ostavljam grad u kojem smireno živim, ostavljam poznate ulice, šetališta, parkove, ostavljam dom, knjige, prijatelje, ostavljam ugodan život, da bih sve to zamijenio za brod, isplovio i već nakon nekoliko dana umoran, neispavan i natmurena izraza lica gledao s palube golemim valovima prekrivenu pučinu? Što me to tjera u plavetnu pustoš na milost i nemilost lučkih birokrata, nepouzdanih sidrišta, podvodnih grebena, koraljnih sprudova, valova oluja? Je li to pomanjkanje mudrosti koja, kao i još neke druge stvari potrebne u životu, dolazi kasno, najčešće kad od njih nema naročite koristi?“
Sardinijski njoki prije plovidbe (Gnocchetti sardi con sugo di salsiccia)
Uvod:
Krajem travnja 1985. godine, uoči pristajanja u luku Cagliari na Sardiniji, Renata je pitala Barbu: "Barba, što ćemo za ručak?". Barba, kao i uvijek, bira ono što jedu stanovnici kraja u koji je doplovio, pa se odlučuje za njoke. Točnije bi ovo jelo bilo nazvati njokićima jer su gnocchetti umanjenica od gnocchi. Jeo ih je zasigurno u kakvoj zadimljenoj trattoriji koju već generacijama vodi ista obitelj i u kojoj se dragocjen recept za umak prenosi s koljena na koljeno s poštovanjem i ponosom kakav u drugim okolnostima ima obiteljski imutak značajne materijalne vrijednosti. Barba je, bez sumnje dobro poznavao vlasnika s kojim je uz višesatne ćakule strusio najmanje jedan bokal izvrsnog crnog vina, dok je gostioničareva žena pripremala mirisni umak.
Sastojci za njokiće (za 5-6 gladnih mornara):
* 600 g brašna „semolina“ (kod nas ga se može pronaći u Sparovim velikim dućanima. Ja semolinu kupujem u Italiji. Ako je niste u mogućnosti nabaviti, tijesto za njokiće uspješno ćete napraviti sa mješavinom oštrog i glatkog brašna)
* 320-350 ml mlake vode
* 1 i pol čajna žličica soli
Sastojci za umak:
* 1-2 glavice luka, narezanog
* 2-3 češnja češnjaka, narezanog * 3 para telećih kobasica (izvrsnu teleću kobasicu, bez konzervansa, aditiva i ostalih štetočina možete nabaviti u Eko mesnici, ako ste iz Zagreba, Rijeke i Pule. Kontaktirajte ih, fleksibilni su i za dostavu na kućnu adresu. Osim vrhunskog mesa nude i ostale proizvode čije porijeklo nije iz Tunguzije, već od hrvatskih ekoloških proizvođača. Više informacija možete pronaći na stranici Fino.hr)
* konzerva „pelata“ ili 2-3 svježe i zrele rajčice kojoj ste ogulili kožicu, sjeckane na sitne komadiće
* nekoliko sušenih rajčica konzerviranih u ulju
* grančica ružmarina
* 1 dcl crnog vina
Postupak za izradu njokića:
1. Premda uvijek slušam glazbu koja dolazi iz krajeva iz kojeg potječe jelo koje pripremam, ovaj put ću, Barbi u čast pjevušiti nešto sasvim drugo. Sjetnu pjesmu o rijeci na kojoj je rođen, a o kojoj je tako rado pjevušio na nekim dalekim obalama.
Na YT-u pronađite „Rijeka Mura tiho šumila“ u izvedbi Renate Sabljak.
2. Od brašna, vode i soli umijesite glatko i podatno tijesto. Ne brinite ako ovo radite prvi put. Tijesto se vrlo lako i jednostavno da umijestiti, ako mu lagano pjevušite i strpljivo ga rukama oblikujete. Gotovo je kad se lopta koju ste dobili više ne lijepi za podlogu. Loptu zamotajte u prozirnu foliju i stavite ga u hladnjak na sat vremena.
3. Pobrašnite površinu na kojoj ćete raditi njokiće. Kuglu tijesta položite na pobrašnjenu podlogu, utisnite je malo rukama da je stanjite. Nožem odrežite komad tijesta i valjajte ga rukama dok ne dobijete dugačku kobasicu debljine malog prsta koju narežite na komadiće dugačke 1 cm. Svaki dobiveni komad utisnite u drvenu nazubljenu dašćicu za njoke. Ako je nemate, okrenite vilicu naopako pa njokiće utiskujte u stražnji dio vilice kako biste dobili utore u njokićima. Stavljajte ih u pobrašnjeni protvan, u kojem ih po potrebi možete zamrznuti.
4. U kipuću vodu dodajte malo soli, ubacite njokiće i kuhajte 2-3 minute nakon što svi isplivaju na površinu.
Postupak za pripremu umaka:
1. Na YT-u pronađite pjesmu Meri Cetinić „More“
2. Na ulju kojeg ste iscijedili iz staklenke sa sušenim rajčicama dinstajte luk dok malo ne omekša, zatim mu dodajte grančicu ružmarina i na stine komadiće natrganu teleću kobasicu koja se vrlo lagano odvaja od ovojnice. Nakon nekoliko minuta dodajte češnjak i sjeckanu rajčicu, miješajte dok pjevušite „…i to sunce, što nad tobom tako sije, i taj galeb što nad tobom leti, i opojni miris bora…“
3. Za vrijeme dinstanja umak podlijevajte crnim vinom i krčkajte oko pola sata dok se umak malo ne zgusne.
4. Topli umak prelijte preko netom ocijeđenih njokića, natočite čašu dobrog crnog vina. Sklopite oči dok uživate u svakom zalogaju. Jedite sporo. Ne govorite ništa. Nazdravite Barbi i pustite ga da vam priča priče o moru, soli, suzama i osmijesima, o pogibeljnim olujama i spokojnim bonacama, o nemanima iz morskih dubina i razigranim delfinima, o bučnim krčmama u lukama i napuštenim svjetionicima, o svojim sinovima i njihovim neodsanjanim snovima, o dalekim tropskim obalama i svojoj Muri.
5. Pročitajte knjigu „Molitva prije plovidbe“. Pokušajte ne pokloniti se Barbi pred zadnjim rečenicama:
„ A zemlja ostaje i dan se ponovno rađa.
Oh, kako je lijep, kako je čaroban ovaj čudesan svijet!“
