Davor Rostuhar “Džungla”
“Možda džungla nešto i skriva, ali teško. Prokrčili smo puteve kroz nju, snimili smo je iz zraka. Izvukli smo iz nje zlato, jaguara i čovjeka. Ostali su točno toliki komadi divljine da sakriju otpadnike, zaboravljene i osuđene na propast. Oni još uvijek lutaju, ali njihova priča nije ona o skladnom početku, o mitskom raju arhetipa, nego ona o užasu kraja, padu iz raja. Mitsko doba je iza nas, daleko, predaleko, razmišljao sam. Napustili smo svoj dom i spalili ga. Zakoračili smo u nešto novo i srušili mostove iza sebe...:”
Volim putovanja.
Posebno u udaljene krajeve, na druge kontinente. S ushićenjem kojim trogodišnjak otvara rođendanski poklon tražim u atlasu novu destinaciju: daleku, meni još nepoznatu a mnogima nedostižnu i egzotičnu. Ponekad opasnu, tajnovitu i turistima neotkrivenu ili čak negostoljubivu.
Volim grozničave pripreme za takav put.
Čitam i istražujem o povijesti, kulturi, zemljopisnim karakteristikama, običajima, klimatskim uvjetima, sigurnosnim i političkim prilikama u toj zemlji. Veselim se unaprijed hrani koju ću probati, mirisima, bojama i zvukovima kojima će mi se neznani kutak svijeta predstaviti.
Raduju me mali obični ljudi koje ću upoznati: konobari, ulični prodavači, slučajni prolaznici koje ću pitati za smjer prema željenom odredištu, taksisti, iznajmljivači bicikala, domaćini prenoćišta od kojih ću pokušati uhvatiti bilo tog naroda i mjesta u kojem se nalazim. Upijat ću svim osjetilima raskošnu ili sakrivenu esenciju kutka u kojem sam gost i nastojat ću se stopiti s domaćinima.
Volim putovati.
Mijenjati prijevozna sredstva na putu prema odredištu.
S treperavim uzbuđenjem ulazim u avion, helikopter, balon, drndavi automobil nepoznate marke, vlak, podzemnu željeznicu, autobus, trajekt, jedrilicu, rikšu, zaprežna kola. Pješačenje, autostopiranje i bicikliranje su mi posebno uzbudljiv način putovanja.
Volim spavati u skromnim domovima gostoljubivih domaćina, u sirotinjskim kolibama, tihim i mističnim samostanskim sobama, u kamp kućicama ili napuštenim gospodarskim objektima. Najslađi san hvatam ušuškana u toplu vreću za spavanje dok hladan vjetar huči oko mog šatora.
Krivac za tu neopisivu ljubav, tu strast prema putovanjima je moj tata koji je pasionirani čitatelj putopisa već punih sedam desetljeća.
Prva knjiga u djetinjstvu koja je probudila moj putoholičarski duh bila je “Put oko svijeta u 80 dana”, slijedio ju je “Kon Tiki”, a uskoro sam gutala Malnarovu i Bebekovu “U potrazi za staklenim gradom” i dnevničke zapise braće Seljan.
Na ostala putovanja poveli su me Jack Kerouac, Laurence Sterne, Mark Twain, Alex Garland, Bernardette McDonald, Matko Peić, Stipe Božić, Nejc Zaplotnik, Joža Horvat, Jasen Boko, Boris Veličan, Tomislav Perković, Nenad Vlahović, Davor Rostuhar. Neka mi ne zamjere ostali autori sjajnih putopisa kojih se nisam sada sjetila.
S njima sam obišla gotovo cijelu zemaljsku kuglu, s njima i dalje često putujem i veselim se svakom budućem putovanju. Skrušeno vam priznajem da ne putujem onako kako sam u prvim recima ovog teksta to navela.
Putujem s piscima, pažljivo me sakriju kao slijepog putnika među korice knjiga koje pišu.
Kako u stvarnosti putujem? Jadno, nepustolovno i vrlo konformistički. Sa šalicom kave u ranim jutarnjim satima ili čašom malvazije u večernjim, udobno se smjestim ispred laptopa i njuškam po Bookingu i sličnim stranicama. Biram zgodan i povoljan hotelčić. Preferiram male hotele, obiteljske pansione ili seoska domaćinstva koja pružaju smještaj.
Volim i kampove ako nude bungalov ili kućicu s vlastitom kupaonicom. Gnušam se i same pomisli da dijelim intimni kutak poput toaleta s meni nepoznatom osobom. U šatorima ne spavam nikada jer se bojim apsolutno svih buba, paukova, škorpiona. Zmije da ne spominjem i neobične zvukove izvan šatora koji izazivaju užas u gluho doba noći.
U hotelskim ili apartmanskim sobama prvo provjeravam čistoću, ima li nakupina prašine ispod kreveta, ili ned’o Bog dlaka prethodnih gostiju. Provjeravam jesu li ručnici i posteljina mirišljavi i mekani poput onih na glupim reklamama za omekšivače. Oprezno isprobavam kakvog je okusa voda iz slavine u kupaonici ako je pitka i kritički prebirem po šamponima i losionima koji su namijenjeni gostima. Njurgam kada mi u restoranu posluže “juhu iz vrećice”, raskuhanu rižu ili smrznuti file najjeftinije uvozne ribe koju mi pokušavaju uvaliti pod škarpinu ili lista.
U hotelskom baru uz neki fini koktel čitam "Polarni san” onog ludog Rostuhara koji nema pametnijeg posla nego vući natovarene sanjke u svojoj ekspediciji na Južni pol. Halo ljudi! Lik pješice vuče sanjke, cijeli Božji dan, polako nogu ispred noge! Znate li koliko mu teži oprema s kojom je krenuo na ovaj respektabilnu ekspediciju, sam samcat?
Proučavala sam njegov popis najnužnijih stvari koje je, ograničen zadanom kilažom, vagao u gram i pokušala zamisliti svoj spisak u kojem bi se moralo naći mjesta za sve one moje potrepštine bez kojih ne mogu ni na ljetni vikend izlet u obližnji kamp Slapić na Mrežnici: pinceta, depilator, rumenilo, maskara, ruž, parfem – dnevni i večernji, dezić (naravno bez aluminijevih soli), kreme za lice – sa i bez zaštitnog faktora, noćni serum protiv bora, noćna krema protiv istih bora (dva put je dva put), krema poslije depilacije, anticelulitni gel, pekmez za sunčanje, mazalica za poslije sunčanja (ostatak toaletnog pribora ne uzimam, nadam se da će me dočekati u kućici), rezervne kontaktne leće, tekućina za leće, najmanje 3 knjige, dnevnik čitanja za bilješke koje radim dok čitam, tablet, mobač, punjač.
Odjeću i obuću ne nabrajam jer se sad stvarno sramim. Hranu ne nosim jer kamp nudi pristojna peciva za doručak, a kasnije poslužuju sočan roštilj. Jedan veliki kofer, izletnički ruksak i torbu za obuću jedva zatvaram. Za 3 dana. Probala sam reducirati, ali ne ide. Fakat ne ide. Dođe mi da prije pakiranja pitam Davora kako se njegova Anđela priprema za put.
Nadalje, užaaaasno se bojim letenja. Svi moji letovi bili su prema nekim obližnjim europskim destinacijama. Dva i pol sata leta u vrh glave.
Iskustvo putovanja avionom bilo je izuzetno neugodno već na prvom letu, da bi sa svakim sljedećim letom bilo sve strašnije. Uoči svog posljednjeg leta, maznula sam dva normabela, odradila temeljitu ispovijed i nekoliko terapija s prijateljicom psihologinjom.
U torbicu koju nosim u kabinu ubacila sam sve molitvenike koje sam pronašla u široj obitelji, dvadesetak svetih sličica, dvije krunice, relikviju našeg štovanog sveca. Naša djeca, kojima je ovo bio prvi let, godinama su uz neobuzdan smijeh opisivala svim zainteresiranim slušateljima izraz lica koji je imala njihova mama tokom cijelog leta, drhtavim rukama prebirući zrnca krunice.
Imala sam PTSP još par dana i za svaki slučaj skrivećki maznula jedan normabel da se oporavim od tog traumatičnog događaja. Koji sam ja tutlek i pehist - toliko volim putovati, a ne podnosim letenje :-(
Od tog leta putujem isključivo automobilom. Vlak mi je isto OK, ali u bus teže ulazim jer control freakovi poput mene često za volanom autobusa vide nekog nepouzdanog lika kojemu je ovo treća šihta za redom s 5-6 sati sna u zadnjih nekoliko dana. I koji će sigurno tipkati po mobitelu dok ekipa iza njega bezbrižno čavrlja ili gušta u pogledu.
Tako vam ja putujem.
Juha od brokule u džungli
Uvod:
Ništa vam nisam rekla o samoj knjizi. Oprostite, zaglavila sam sa svojom pričom o putovanjima i putopisima koji me vode onamo kamo bih jako htjela poći, ali za taj pothvat - oprostite na izrazu - nemam muda. Među putopiscima koji ih definitvno imaju, baš kao i neosporan spisateljski talent, na samom vrhu moje top liste nalazi se Davor Rostuhar.
Davor je napisao još jedan sjajan putopis, raskošan, živopisan i dinamičan prikaz svojih sedam ekspedicija u najzabačenije džungle svijeta uz dvjestotinjak odličnih fotografija. Ne znam pratite li tog osobenjaka, pustolova, pisca, avanturista i fotografa. Moj tata i ja s oduševljenjem gutamo sve njegove knjige i nestrpljivo očekujemo još.
Na ovu me juhu inspirirao jedan obrok koji je Davor guštao u domu dragog nizozemskog misionara Gertjana. Gertjan je u svom domu ugostio ekspediciju, a šutljiva mu je žena pripremila gostima ukusnu juhu od brokule. Prije obroka su se pomolili. Od brojnih dojmljivih, vrlo živih i upečatljivih scena koje je Davor sjajno portretirao u “Džungli” ja sam se upecala baš na tu scenu.
Skromni dom nizozemskog misionara i njegovu životnu družicu, Filipinku koja za vrijeme boravka njihovih gostiju nije progovorila ni riječ.
Ajmo sad malo kuhati!
Sastojci (za 4 osobe):
*glavica do dvije luka
*pola glavice celera
*2-3 mrkve
*korijen i list peršina
*glavica brokule
*sezamovo ulje
*sol, papar
za serviranje:
*sjemenke sezama
*naribani parmezan
Priprema:
1. Na YT pronađite pjesmu “Hippo Jungle Song”
2. Dok sjeckate luk pjevajte iz sveg glasa “In the jungle the mighty jungle, the lion sleeps toooonight..”
3. Na malo sezamovog ulja popržite sjeckani luk, zatim mu dodajte ostalo narezano povrće, sol te podlijte hladnom vodom da ga pokrijete. Dok čekate da juha zakipi, napravite popis Davorovih knjiga koje još niste pročitali. Na kraju recepta nalazi se popis svih njegovih do sad objavljenih djela.
4. Kad juha zakipi, smanjite jačinu vatre i kuhajte je 20tak minuta.
5. Za to vrijeme pustite još jednu pjesmu. Ovu je Davor rado slušao dok je tumarao beskonačnom bjelinom Antarktike. Gibonni ft. Urban & Maya: "Posoljeni zrak i Razlivena tinta". Ja se uvijek naježim kad je slušam.
6. Provjerite vilicom je li povrće dovoljno mekano. Ako je mekano, štapnim ga mikserom usitnite dok ne dobijete krem juhu. Dodajte tople vode koliko je potrebno do gustoće koja vam odgovara.
7. Servirajte juhu u tanjure i posipajte je kratko prženim sjemenkama sezama i ribanim parmezanom.
8. Dok je juha još vruća, pomolite se baš kao što su to učinili Gertjan i njegova žena zajedno sa svojim gostima.
Dobar tek!
Dodatak :
Popis knjiga Davora Rostuhara (redoslijedom kako mi padaju na pamet)
Džungla
Polarni san
Na putu u skrivenu dolinu
Degustacija slobode
Samo nek’ se kreće
Hrvatska iz zraka (fotomonografija)
U zemlji zmaja
Ljubav oko svijeta
Ajmo Davore, čekamo devetu 😊
A vi, koju ste vi pročitali?
