Zoran Žmirić
Hotel Wartburg
"Smrknem se i zagledam starome u oči. U njima vidim golemu prazninu, kao da je nakon pustih godina konačno shvatio gdje je problem. Kao da mu je sinulo kako naš odnos nije takav zato što sam to ja izabrao, već on. Kao da je shvatio kako nije na djetetu da uspostavlja odnos s roditeljem, već je suprotno.
Stari mi pusti ruku za koju me cijelo vrijeme držao. Dlan mu klone na koljeno, gleda kroz vjetrobransko staklo, traži riječi koje mora pošto-poto izreći naglas kako bi mu sve sjelo na mjesto."
Desetljećima vodim dnevnik čitanja. Neumorno, marljivo i gotovo pobožno zapisujem barem naslov i ime pisca te kratku impresiju. O nekima se raspišem kao u maturalnom eseju, o drugima pak stavim šturu bilješku poput "Izvrsna!" "Osrednja!" ili "Remek-djelo!".
Knjige koje sam pročitala sortiram, ne po žanru, već po priči koju su mi ponudile. Razvrstavam te priče u neke svoje ladice iz koje ih po potrebi vadim pa preslagujem ispočetka.
Knjige koje sam pročitala ocjenjujem i prema umijeću pisca da me namami duboko u svoju priču. Prosuđujem i njegovu vještinu kojom riječima gradi atmosferu koja bi trebala biti toliko intenzivna da osjetim mirise, čujem zvukove, drhtim na vjetru i njušim maglu ili se znojim na srpanjskom suncu.
Knjige koje sam pročitala vrednujem i prema moći spisatelja da me riječima zavede i da se igra mojim osjećajima. Prisili me da preispitujem svoje stavove i mijenjam duboka uvjerenja.
I na kraju, knjige koje sam pročitala najviše cijenim po količini i snazi emocija koje su izazvale.
A ovaj Zoran Žmirić je izazvao lavinu svega.
U prvom trenutku probudio je moju znatiželju.
Zatim me istovremeno razočarao i zaveo svojim minimalizmom.
Volim raskošni jezični izričaj, bogati šušur rečenica što se protežu na gotovo pola stranice. Zoki je škrt na riječima. Rečenice su mu kratke, minimalističke. Došlo mi je da ga pitam "Zoki, koji ti je jarac? Štediš li papir? Sporo tipkaš s dva prsta?"
Nakon toga me hipnotizirao gotovo filmskim scenama koje su se odvijale pred mojim očima, dijalozima koje nisam čitala, već gledala i slušala.
Doživjela sam i snažno prepoznavanje duha vremena u kojem se odvija priča.
Zatim sam osjetila veliku sućut i potrebu zagrliti dječaka koji mi pripovijeda.
Uputiti mu podršku ili ga samo ohrabriti toplim pogledom.
Razbjesnio me njegov Stari svojim krutim stavovima, grubošću i nedostatkom sposobnosti da pokaže ljubav. Stari je škrt na emocijama kao Zoran na riječima.
Ljutila me i njegova Stara - pripadnica one generacije žena koja se nije znala izboriti za sebe i, oprostite na izrazu, opaliti koljenom u jaja muškarca koji to zaslužuje.
Na kraju me dokrajčila veličina, snaga i nježnost oprosta.
Neću vam ništa reći o samoj priči.
To će ionako najbolje učiniti sam autor ako mu se prepustite.
Punjene paprike Zokijeve Stare
Uvod:
Stara je nerijetko pripremala punjene paprike. Možda baš po receptu iz "Praktične žene" koju je rado listala. Sumnjam da je u istom časopisu pronašla ijedan recept s kus-kusom. Čak i da je naletjela na namirnicu koja je i mojoj staroj bila nepoznata, vjerojatno bi, uz podignutu obrvu odmah odbacila pomisao o pripremi kus-kusa za sutrašnji ručak. Sigurna sam da ne bi riskirala zapaliti kratak fitilj svog muža. Tko bi počistio nered ako bi Stari zviznuo kus-kus u zid? Umirio njegov bijes? Uh...
Ja sam se odvažila, a vi, ako ste dovoljno hrabri, izazovite ovim receptom svoje ukućane :-)
Sastojci:
* 4 velike crvene paprike
* 125 g kus-kusa
* 100 g dimljenog tofua
* nekoliko maslina (preferiram crne kalamata masline)
* 3 žlice indijskih oraščića
* maslinovo ulje
* kurkuma, sol
Priprema:
1. Na YT sam pustila "Papa Was a Rolling Stone" The Temptationsa.
Zoran Žmirić ostao mi je dužan odgovor na pitanje zašto je ugasio radio kad je na njemu zasvirala upravo ta pjesma. Ako ga sretnem negdje, pitat ću ga.
2. Paprike sam prepolovila i očistila. Posolila im unutrašnji dio, kapnula malo maslinovog ulja i stavila ih u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva. Pekla sam ih nekih 20ak minuta.
3. Za to vrijeme, prelila sam kus-kus jednakom količinom kipuće vode, odokativno mu dodala soli i isto toliko kurkume. Promiješala, poklopila i ostavila na miru.
4. Dimljeni tofu narezala sam na sitne kockice. Razmišljala sam i o feta siru koji ću rado staviti drugi put, da vidimo koja je verzija bolja.
5. Indijske oraščiće sam popržila "na suho" u tavi, uz često miješanje dok nisu fino zamirisali i dobili nježnu smeđu nijansu. Nasjeckala sam ih ugrubo oštrim nožem. Usput sam malo opsovala u sebi jer se dobar dio oraščića razletio po podu. Nikada mi sjeckanje ne uspijeva kao onim jutjuberima koji tako elegantno plešu nožem po dasci kao što je to činila Almira Osmanović na daskama Hrvatskog narodnog kazališta.
6. Kus-kus sam dobro promiješala kuhačom kako bih razdvojila zrna, dodala im tofu i masline te napunila pečene paprike. Svaku punjenu papriku zalila sam s malo maslinovog ulja, posula oraščićima i još kratko zapekla. Taman koliko mi je trebalo da pustim "One Of These Days" Pink Floyda. Zašto baš tu pjesmu, provjerite na 91. stranici knjige. Zasvirala sam na kuhači "solažu" i kuhinjski pod zasrala do kraja zrncima kus-kusa.
Nema veze, vrijedilo je! I dobrog osjećaja i ukusnih punjenih paprika.
Dobar vam tek!
