Dacia Maraini, talijanska književnica, kazališna i filmska redateljica. Neko vrijeme supruga velikog pisca Alberta Moravije.
„La lunga vita di Marianna Ucria“, kod nas prevedena kao „Nijema vojvotkinja“, fascinantna je priča o sicilijanskoj vojvotkinji koja je ostala gluha i nijema nakon proživljenog šoka u ranom djetinjstvu. Usprkos dogovorenom braku s vlastitim ujakom i učestalom rađanju djece, Marianna živi jedan osebujan i bogat život koji nam je na predivan način dočarala Dacia u ovoj veličanstvenoj knjizi. Jedan od važnih likova u romanu i Marianninom životu je kuharica Innocenza koja gostu na vlastelinskom imanju priprema pizzette s lukom i origanom. Innocenza nam nije ostavila recept ali je mene inspirirala da svojim ukućanima pripremim ove ukusne pizzette, a zadovoljno mljackanje uz pitanje: „Hoćeš ih opet raditi?“ su mi najveća pohvala. Pekla sam ih jedne večeri u izoloaciji zbog korone, pijuckajući sicilijansko crno vino Nero d'Avola i maštajući o putovanju Sicilijom i šetnji Bagheriom u potrazi za pizzettama s lukom i origanom. Ispale su savršene. Baš onako kakvo bi trebalo biti svako jelo mediteranske kuhinje pripremljeno s ljubavlju. Vrijeme je da vam ispričam kako ih pripremam.
Sastojci za 12 pizzetta
*600 gr glatkog brašna
*1 velika žlica soli
*2 čajne žličice šećera
*75 ml dobrog maslinovog uja (može i odokativno, to je 4-5 velikih žlica)
*400 ml tople mlijekovode (mlijekovodu dobijete tako da 200 ml hladnog mlijeka iz frižidera pomiješate s 200 ml vruće vode iz kuhinjske pipe, temperatura će biti aman-taman)
*1 vrećica suhog kvasca plus 1 čajna žličica šećera
*mozzarela oko 250 gr (ne pomišljajte stavljati gaude, varaždince, trapiste i ostale sireve kojima nije mjesto na pizzi. Mozzarelu ili ništa)
*po jednu žlicu za svaku pizzettu pasirane rajčice, što gušće (preferiam one bakine, mamine, ujnine ili nekog dobrog OPGa)
*3 velike glavice luka prerezane na polovice pa onda narezane na što tanje polumjesece plus par žlica maslinjaka plus pola žlice šećera po mogućnosti nekog finog smeđeg, prstohvat soli
*24 crne masline bez koštica
*origano hvarski, onako od oka
A sad postupak:
Brašno ubacim u samostojeći mikser, palim ga na najmanju brzinu i dok on laganini vrti dodajem sol, onaj prvi dio šećera, maslinovo uje (prolazi i ulje, ali je uje bolje), mlijekovodu, ubacujem 1 suhi kvasac prethodno razmućen s malom žličicom šećera i žlicom-dvije tople vode. Pojačavam brzinu miksera i puštam ga da zvrnda barem 5 minuta dok tijesto ne postane kompaktno i glatko (u nedostatku miksera zasučite rukave i zamijesite tijesto rukama ili ljubazno zamolite nekog od ukućana da to učini). Prekrivam posudu s tijestom prozirnom folijom i ostavljam je ušuškanu na toplom barem sat i pol da se diže. Nakon tog vremena spremno je za pizzette ili ga stavljam u frižider, a pizzette radim sutradan. Često imam ovako pripremljeno tijesto u frižideru, nikad se ne baci 😊
Za to vrijeme dinstam tanko rezani luk uz često miješanje. Pri tome čitam knjigu ili vičem na klince jer nisu pospremili igračke, a zapravo sam malo nervozna jer ovo dugo dinstanje znači da će mi kosa i sva odjeća zaudarati na kilometre. Nakon 15ak minuta luku dodajem sol i šećer te nastavljam miješati još barem 15ak minuta, dok ne postane mekan i sladak. Ako želim biti u trendu i prava fensi kuharica onda ću ga nazvati karameliziranim ili glaziranim lukom, ali ja i dalje ovaj dosadan i smrdljiv dio kuhanja nazivam dinstanjem, iz poštovanja prema bakama, ujnama, strinama i mamama koje su luk dinstale desetljećima 😊
Pobjegao mi recept. Gdje smo ono stali ?
Znači luk je dinstan/karameliziran/glaziran i strpljivo se hladi. Tijesto je prpošno udvostručilo volumen ili kak se kod nas veli: diglo se. Moja frendica iz Bosne kaže da je nadošlo. Kako god bilo, mislim da je spremno za daljnju upotrebu. Palim pećnicu na 200 stupnjeva celzijevih (nemrem naći na tipkovnici onaj simbol za taj nesretni
stupanj), taman joj treba 10 minuta da postigne tu temperaturu a ja završavam pizzete.
Pobrašnim kuhinjski pult, izbacim tijesto naglavačke, podijelim ga u 12 podjednakih kuglica i namastim ruke uljem (čim zamastim ruke kreće zvoniti telefon. Ko sumanut. Ili dijete vrišti jer se opalilo glavom u rub stola. Uvijek neko sranje, da prostite, čim prstiće uvalim u ulje. Ali baš zato su pizzette tako savršeno ukusne. Vjerujte mi.) Masnim rukama formiram simpatično nepravilne kružne podloge koje stavljam na papir za pečenje. Na svaku stavim žlicu pasirane rajčice, komadić mozzarele, žlicu onog luka kako god se zvao, prstohvat origana, dvije crne masline.
Ubacujem protvan u pećnicu i čistim čumez dok se pizzette peku. Moja prijateljica Tamara me uvijek pita koliko se nešto peče. Ja stvarno nikad ne znam odgovoriti u minutama. Svako malo bacam pogled i kada su im rubovi one divne tamno zlaćane boje koja obećaje hrskavost - to je to.
Vadim ih iz pećnice i testiram strpljenje. Najbolje su kad opečem jezik.
Dobar tek svima 😊
