Ostajem ovdje i kuham špecle


Marco Balzano "Ostajem ovdje"

"Do tog trenutka, život je bio određenim ritmovima godišnjih doba, pogotovo u ovim našim pograničnim dolinama. Činilo se da povijest ovdje gore ne dolazi. Bila je samo jeka koja jenjava. Jezik je bio njemački, vjera kršćanska, radilo se u poljima i stajama. Ništa drugo nije se imalo dodati da bi se shvatili gorštaci kojima i ti pripadaš, ako ni zbog čeg drugog, onda zato što si se rodila ovdje. Mussolini je prekrstio ulice, potoke, planine... te ubojice ni mrtvima nisu dale mira i promijenile su natpise na nadgrobnim pločama. Talijanizirali su naša imena zamijenili cimere na trgovinama i radionicama. Zabranili su nam našu tradicionalnu odjeću. Preko noći, u učionici smo zatekli učitelje iz Venecije, Lombardije, sa Sicilije. Nisu nas razumjeli, ni mi njih."


Bistro alpsko jezero u kojem se za lijepog sunčanog dana zrcale zeleni pašnjaci, šumovita brda ponad pašnjaka i visoke planine bijelih vrhova koje ga okružuju. Plavo nebo, tek pokoji pufasti bijeli oblačić. Usred jezera viri gornji dio crkvenog zvonika što ga čini mamcem za odličnu fotografiju. Neobičnu, doduše, s tim zagonetnim zvonikom, ali bez sumnje izuzetno atraktivnu. Savršena podloga za selfie koji će privući hrpu lajkova na fejsu ili instagramu.

Za oblačnog ili kišnog dana u istom se jezeru ogleda tmuran nebeski svod u svim raskošnim i bremenitim sivim nijansama. Fotografija koju će znatiželjni turist ili putnik namjernik dobiti je jednako je originalna i privlačna uz dozu tajanstvenosti, rekla bih čak mističnosti.


Jednog ljetnog dana 2014. godine, gurajući se među hordama turista, talijanski pisac Marco Balzano zadivljeno je promatrao to isto jezero i s čuđenjem gledao zvonik koji kao da pluta na vodi, nagnuo se preko ograde mostića kako bi pokušao nazrijeti ostatke tog svijeta ispod zrcala jezera. Nešto ga je snažno privlačilo ispod površine vode koja je prije stotinjak godina prekrila tragove jednog sela, domove i životne priče ljudi koji su se u njemu stoljećima rađali, živjeli i umirali, groblje na kojem su palili svijeće i molili za duše svojih predaka. Voda je prekrila sve osim zvonika župne crkve koji je i danas turistička atrakcija. Marco se istog ljeta nekoliko puta vraćao na umjetno jezero magnetski privučen tajnama koje je čuvalo potopljeno selo i krenuo u pustolovinu pisanja romana koji je posveta stanovnicima tog kraja i spomen njihovoj borbi za čuvanje svog doma i dostojanstva.


Istražujući dokumente i tekstove kao pisani trag života koji je vjekovima tekao svojim drevnim i predvidljivim ritmom u ovom pitoresknom pejsažu, Marco je napisao snažno književno djelo koje sam pročitala u dahu. Likovi koje je pisac stvorio kombinacija su autorove fikcije i stvarnih osoba koje su živjele u tom naizgled idiličnom alpskom selu. Natjerao me da u kasne noćne sate odlažem knjigu i guglam u potrazi za fotografijama i povijesnim podacima o Curonu i okolnim mjestima u južnom Tirolu. Promatrajući očaravajuće i umirujuće vizure cijele talijanske pokrajine Trentino - Alto Adige teško mi je pojmiti da se u tako spokojnom okruženju odvijala iznimno teška epizoda europske povijesti. Nekako mi se čini nespojivom ili čak grotesknom činjenica da se na toj pozornici veličanstvene i predivne scenografije odigravala toliko tragična predstava u kojoj su se jednostavni i skromni ljudi našli na poprištu sukoba nacizma i fašizma.


Mislim da sam rekla dosta o ovoj iznimnoj knjizi. Pozivam vas da više otkrijete sami. Prepustite se autoru i dozvolite mu da vas odvede u mjesto idilične ljepote, u vrijeme sramotnih povijesnih trenutaka, u domove Trine, Ericha, Marice, Peppija, Barbare, Maje.

Neka vam Trina ispriča priču o prekinutoj mladosti, o borbi za obitelj i svoj dom, o odbijanju nametnutog izbora između dva zla, o ljubavi prema učiteljskom pozivu, prema kraju iz kojeg potječe i o nesalomljivoj ljubavi prema dobru i istini.


Ako vas jednom put odvede do turističke atrakcije sa zvonikom koji izvire iz jezera na sjeveru Italije, a kojeg još uvijek mnogi prkosno nazivaju otetim austrijskim teritorijem, nagnite se preko ograde mostića na kojem ćete napraviti impresivnu fotografiju i zagledajte se u dubine jezera. Možda baš poput Marca ugledate ljude, životinje, kuće, ulice, crkvu školu i djecu čiju prošlost nije mogla prekriti ni silom dovedena voda ni zaborav vremena.


Ostajem ovdje i kuham špecle (izvorno: Spätzle)


Uvod:


U nekom svom romantičnom nastojanju da pomirim austrijsku tradicijsku kuhinju s talijanskim gastronomskim identitetom, osmislila sam jednostavno i iznimno ukusno jelo u kojem sam spojila naizgled nepremostive antagonizme. Špeclama sam pridružila umak kakav će Talijani iz središnjeg ili južnog djela svoje zemlje često pripremiti uz neku tjesteninu kojom se tako rado ponose. Moram vam priznati da sam za takvim pomirljivim rješenjem posegnula i zbog toga što mi se zapravo špecli kakve sam jela u južnom Tirolu nisu naročito dopali zbog svoje težine koju im je dao mastan umak na bazi vrhnja, masnog špeka i nekog jednako masnog sira. Ako ste sa špeclama imali slično pomalo razočaravajuće iskustvo ili ih iz znatiželje želite probati u ukusnoj, ali puno laganijoj izvedbi, onda vas ovaj moj recept sigurno neće razočarati. U nekoj svojoj smjelijoj verziji pancetu slobodno zamijenite inćunima ili kratko dinstanim tikvicama rezanim na trakice pa ćete dobiti jelo koje neće biti opterećeno kalorijama kao njegova izvorna austrijska verzija 😊


Sastojci za 4 osobe:

Tijesto za zelene špecle:


*200g kuhanog, usitnjenog i dobro ocijeđenog špinata

*3-4 jaja

*200 ml mlijeka (može voda umjesto mlijeka, ali su s mlijekom ukusnije)

*300g glatkog brašna

*pola čajne žličice soli

*svježe nariban muškatni oraščić

Umak:

*panceta izrezana na trakice

*1-2 glavice luka, sitno sjeckanog

*češnjak sitno sjeckan, količina odokativna

*konzerva pelata ili sjeckano meso rajčica (najbolja je opcija domaća šalša ako je imate)

*sušene rajčice u količini koja vam paše

*kapare

*crne masline bez koštica

*začini po izboru – mješavina mediteranskih ili provansalskih začina, origano ili majčina dušica

Priprema:

1. Na You Tubeu pronađite pjesmu Joan Baez “The Water Is Wide” u live verziji.


2. Pripremite tijesto, prvo umutite jaja, zatim im dodajte mlijeko i sol te ostale sastojke. Dobro promiješajte. Smjesa je nešto gušća od smjese za palačinke ali je još uvijek tekuća.

3. Popržite pancetu uz često miješanje da pusti svoju masnoću. Na toj masnoći prodinstajte luk, kad postane staklast dodajte češnjak i rajčice. Uz povremeno miješanje krčkajte umak 15ak minuta te mu pred sam kraj dodajte na trakice izrezane sušene rajčice, kapare, masline i začine.


4. Stavite vodu za kuhanje špecla na štednjak, kad zakipi dodajte sol te uz pomoć spravice za špecle ubacite smjesu za tijesto u vodu. Ako nemate pomagalo za špecle odlično će ga zamijeniti cjedilo za tjesteninu u kojeg ubacite tijesto i žlicom miješajte iznad posude s kipućom vodom. Tjestenina će kapati u vodu i formirati prepoznatljivu tirolsku tjesteninu. Kad zadnji komadić smjese upadne u kipuću vodu, kuhajte još 2 minute i špecle su gotove.

5. Ocijedite ih i prelijte pripremljenim umakom. Poslužite ih vruće uz zelenu salatu.

Mahlzeit!






267 views2 comments

Recent Posts

See All