Nebeske lepinjice



Jokha al-Harthi "Nebeska tijela"


„Mayyo, zar nisi imala barem neku predodžbu o tome što je ljubav? Zar nisi osjećala nešto od onog kroz što sam ja prošao dok sam kružio oko tvog obiteljskog doma kao hodočasnik oko Kabe, jednom, dvaput, sedam puta?

Kako je kuća ikad mogla biti dovoljno prostrana da zadrži svu moju strast? Kako je njezin jedini balkon izdržao pod mojim nogama dok sam stajao na njemu sam, pritisnut težinom tolike ljubavi, i nije se srušio na zemljanu cestu ili napukao, da bi vjetrovi odnesu u božja nebesa?“


Mayya je jedna od tri sestre na čiji me životni put povela Jokha, tako stvarno i autentično, da sam od prve stranice postala skriven i zadivljen promatrač jedne predstave koja se odvija baš tu pred mojim začuđenim očima. Jokha me svojim bogatim lirskim izričajem upoznala s brojnim članovima Mayyine šire obitelji, plemenskim odnosima i krutim običajima kojima se mlađi naraštaji s mukom nastoje suprotstaviti, neotkrivenim obiteljskim tajnama, čežnjama i najintimnijim ispovijedanjima glavnih likova romana.

U svakom sam poglavlju mogla osjetiti mirise kardamoma, netom kuhane kave i aromatičnih ulja kojima omanske žene njeguju svoju put. Gotovo sam osjetila nelagodu prisluškujući njihova šaputanja, grlen smijeh i bolne jecaje. Pržila me vrelina arapskog ljeta, opijao miris agruma i slatkoća datulja, očaralo šuškanje haljina iskričavih boja.

Autorica roman gradi kroz glasove nekoliko članova obitelji, puštajući svakoga da pripovijeda svoju priču, a njihov govor je nesputan i snažan.


Premda me kao čitateljicu izuzetno privlače teme o položaju žene u kulturama u kojima su one još uvijek neravnopravni članovi obiteljske ili društvene zajednice, u kojima se grčevito bore za svoj komadić sunca, hrabro se suprotstavljajući najrigidnijim oblicima patrijarhalnih odnosa, najbliskiju sam povezanost u knjizi osjetila s jednim muškim likom. Abdallah, taj topao, nježan, izuzetno emotivan arapski muškarac polako i tiho nam kazuje tužnu priču o svom djetinjstvu. Odrastao je uz okrutnog i bogatog oca, trgovca robljem, bez majke koja je umrla pod mutnim i tajanstvenim okolnostima, kroz život je nosio bremenita sjećanja na očevu ruku koja ga je „zavezala palminim vlaknima i gurnula u bunar da u njemu satima visim naglavačke, a tijelo i glava mi udaraju o rubove njegovih kamenih zidova…“


Ne pamtim muški lik iz arapskog svijeta koji me zadivio kao Abdallah. Taj emotivni muškarac nježnog srca koji živi u okruženju u kojem nema mjesta mekušcima. Taj blagi muškarac koji se rođenju kćeri veselio više nego rođenju sinova i koji je tu istu kći odlučno podržao kada se odlučila razvesti od muža koji je tuče. Taj ranjeni muškarac koji je beskrajno volio svoju ženu Mayyu, koja se udala za njega gotovo slučajno, odlučivši se udati za prvog prosca koji će naići nakon bolne i neuzvraćene ljubavi. Beskrajno je volio ženu koja se nije nasmijala ni na dan svojega vjenčanja te se ubrzo povukla oklop u šutnje iz kojega nikad nije izašla. Je li uopće znala koliko je voljena?


Da ne duljim previše sa svojim vrlo osobnim doživljajem „Nebeskih tijela“, svim ljubiteljima dobre priče, osebujnog i bogatog pripovjedačkog stila od srca preporučujem ovo fascinantno djelo za koje je autorica dobila prestižnu nagradu „Man Booker International“. Vjerujem da će i izbirljivog čitatelja osvojiti roman koji uspjeva tako snažno i uvjerljivo dočarati atmosferu i duh te daleke zemlje te neizbježan sukob snažne tradicije i liberalnijih struja omanskog naroda.


Nebeske lepinjice (Maldouf)


Uvod: Nezamijenjivo i gotovo svakodnevno jelo omanske kuhinje, a koje se u knjizi često spominje su lepinjice. U potrazi za izvornim receptom te nazivom tih lepinjica, pomogla mi je prijateljica i imenjakinja koja je godinama živjela u Omanu i kojoj sam zahvalna za tradicionalan recept dobiven iz prve ruke. Maldouf poslužuju gotovo u svakoj prilici, a omanske žene ih smatraju okrijepljujućima i ljekovitima, posebno za mlade rodilje. S velikim uzbuđenjem i nestrpljivošću, meni tako svojstvenima prije pripreme svakog novog jela, jedva sam dočekala da ih umijesim i isprobam.


Sastojci:

* 8 velikih datulja

* 1 čajna žličica soli

* 1 jaje sobne temperature

* 70 g otopljenog ghee masla

* 280 g glatkog brašna

* dodatno 4-5 žlica otopljenog masla za premazivanje


Priprema:

1. Datulje prelijte s 240 ml kipuće vode i ostavite ih namakati barem sat vremena. Nakon sat vremena, izvadite im koštice i zajedno s tekućinom u kojoj su se namakale stavite u blender i miksajte dok ne dobijete glatki pire.

2. Na YT pronađite Ancient Arabian MusicBedouin Tribe. Premda nisam ljubitelj orijentalne glazbe, ovaj me predivni instrumental odveo u Saliminu kuhinju. Uz taktove ove umirujuće melodije sigurna sam da će vam tijesto za maldouf uspjeti baš kao meni.

3. Od brašna, soli, dobro razmućenog jajeta i pirea od datulja umijesite tijesto. Tijesto se odlično izrađuje mikserom, dovoljno ga je samo još minutu-dvije izmijesiti rukama na kuhinjskoj dasci. Glatko i elastično tijesto odmah podijelite u 10 loptica podjednake veličine, prekrijte ih prozirnom folijom i ostavite 1h.

4. Svaku kuglicu malo pobrašnite i razvaljajte u okrugli oblik poput palačinke.

5. „Palačinku“ premažite ghee maslom, preklopite joj prvo gornji i donji rub, zatim bočne rubove tako da dobijete pravokutnik poput kuverte. Dobiveni pravokutnik malo pobrašnite i zatim tanko razvaljajte da dobijete veći pravokutnik.

6. Lepinjicu premažite s još malo ghee maslaca te je namazanom stranom stavljajte u jako vruću tavu (odlično će poslužiti tava za palačinke). Pecite sa svake strane najviše jednu minutu ili čak manje. Ovisno o tome koliko ste tanko razvaljali lepinjicu.

7. Omanci maldouf lepinjice najčešće jedu s basmati rižom, piletinom s klinčićima i cimetom ili janjetinom. Moram priznati da me, prije nego što sam ih probala, iznenadila ova kombinacija jer sam zbog datulja očekivala slatke lepinjice, primjenjenije nekom desertu. Nakon što su me lepinjice oduševile upravo izostankom značajnije slatkoće, shvatila sam da su izvrstan izbor baš za slana jela. Moj ih je srednji sin, u svom uobičajenom stilu, jeo s bakinim ajvarom, a mlađi je rekao da su mu ove arapske tortilje bolje od meksičkih 😊

U svakom slučaju, novi oblizek je ušao u našu kuhinju, zahvaljujući jednoj predivnoj priči 😊





520 views0 comments

Recent Posts

See All
Pretplati se

© 2020 by Čitam i kuham. Proudly created with Wix.com