Juha od graška za kradljivicu knjiga

Markus Zusak „Kradljivica knjiga“


„Kad se Židov pojavi u vašem obitavalištu u ranim jutarnjim satima u samome rodnom mjestu nacizma, vjerojatno ćete iskusiti ekstremnu razinu neugode. Tjeskobu, nevjericu, paranoju. Svaka igra svoju ulogu, i svaka vodi do podle sumnje da vas čekaju ne baš rajske posljedice.“


Dugo sam se opirala porivu da ovu knjigu uzmem u ruke. Obilazila sam oko nje kao mačak oko vruće kaše. Sa sigurne udaljenosti promatrala sam naslovnicu prijeteće ilustracije koja je nedvojbeno prikazivala Smrt. Šuljala sam se s nekom nelagodom oko štanda na Interliberu s kojeg me istovremeno ta naslovnica odbijala i privlačila. Ignorirala sam veličanstvene hvalospjeve knjiških blogera koje tako rado pratim i po čijim preporukama često sastavljam svoj popis željenih knjiga prije odlaska u knjižnicu ili knjižaru. Nemarno sam knjižničarki odmahivala rukom: „Joooj, hvala Vam. Uzeti ću je drugi put, danas tražim nešto drugo.“ Toj dragoj knjižničarki koja je prisnom i zavjereničkom gestom knjigu izvukla ispod svog radnog pulta, pazeći da je netko ne vidi, u trenutku kad je za nju postojala dugačka lista čekanja na koju se ja, frajerica, nisam ni prijavila. Jer, kao imam vremena, a ionako sam pročitala gotovo sve napisano o toj bolnoj temi koja me još u ranom djetinjstvu nokautirala „Dnevnikom Ane Frank“, knjigom koja me tako snažno i doživotno obilježila te zauvijek učinila izuzetno osjetljivom na tu tešku temu.

Nacizam, drugi svjetski rat, holokaust, masakr Židova u tom mračnom i ne tako davnom dijelu naše povijesti. Tema o kojoj su napisane veličanstvene knjige koje sam grčevito gutala i uz koje sam isto tako grčevito plakala. Koja to knjiga može nadmašiti „Noć“ Elieja Wiesela, „Milu 18“ Leona Urisa, „Schindlerovu listu“ Thomasa Keneallyja, „Čovjeka bez sudbine“ Imre Kertésza, „Zar je to čovjek?“ Prima Levija, „Sofijin izbor“ Williama Styrona? Jeste li ih čitali? Ako niste, što čekate? Bježite li kao ja pred „Kradljivicom knjiga“? Skupite snagu i uzmite prvu s popisa u ruke. Ništa se neće dogoditi. Osim što ćete, poput mene vjerojatno plakati i obećati samome sebi da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da se slično ludilo ljudskoga roda nikada više ne ponovi.

I tako sam „Kradljivicu knjiga“ pročitala tek nedavno, nakon nekoliko godina ignoriranja i danas mogu reći da mi je najdraža koja govori o nacizmu. Markus Zusak je napisao genijalno djelo, jedno od onih remek djela književnosti nakon kojeg pisac, po meni, ne treba napisati apsolutno ništa. Jer je osvojio književni Olimp. I iznad toga nema „iznad“.

O samoj knjizi ne mogu napisati ama baš ništa. Ni slova. Ostala sam bez riječi nakon ovako majstorski ispričane priče. Priču u koju me autor toliko duboko uvukao da sam se danima poput duha vukla po kući, odrađujući svakodnevne zadatke na „autopilotu“. Mogu se samo šutke pokloniti Markusu koji se tako virtuozno igra riječima da sam gotovo svaku pročitanu rečenicu imala potrebu podcrtati, prepisati, zapamtiti.


Juha od graška za kradljivicu knjiga


Uvod: Jutros sam u svom vrtu nestrpljivo brala mladi grašak, krumpir i mrkvu, a u strci sam gotovo zaboravila dvije grančice mente. Uzbuđena jer večeras dolaze posebni gosti. Dozvolite da ih ukratko predstavim:

Liesel je devetogodišnja djevojčica koju majka dovodi u obitelj Hubermann na udomljavanjejer više nije u stanju skrbiti o djevojčici i njenom mlađem bratu. Brat putem do Hubermannovih umire čime se Liesel pruži prilika da ukrade svoju prvu knjigu. Nikome drugome do grobaru.

Hans Huberbmann je soboslikar, samozatajan i gotovo jedva primjetan. Voli svirati harmoniku. Postat će najnježniji otac našoj Liesel i hrabri prijatelj jednom Židovu kojeg skriva u podrumu svoje skromne kuće.

Rosa Hubermann bijesna je i otresita žena koja svoje meko i toplo srce krije iza prilično grube maske. Rosa pere rublje imućnijim sugrađanima, a ukućanima često kuha odvratnu i bljutavu juhu od graška. Prilično ružno psuje, osobito svojega muža Hansa. Govori mu Saukerl, Arschloch ili Saumensch. Prevedite sami.

Rudy Steiner je Lieselin najbolji prijatelj, dječak iz susjedstva opsjedut slavnim crnim sportašem, zlatnim olimpijcem Jesseom Owensom. Vjerojatno je potajno zaljubljen u Liesel, s njome provodi puno vremena i drži joj stražu dok ona krade knjige.

Max Vandenburg je mladi Židov koji se volio dobro potući. Utočište od nacista nalazi u podrumu Hubermannovih gdje crta i piše knjižicu za Liesel, kradljivicu i ljubiteljicu dobrih knjiga.



Sastojci:

* 400 g očišćenog graška

* 3-4 mlade mrkve narezane na kockice veličine graška

* 4-5 mladih krumpira narezanih na kockice veličine graška

* glavica-dvije sitno sjeckanog luka

* konzerva pelata (očišćeno meso rajčice)

* malo maslinovog ulja

* grančica-dvije svježe mente

* sol

* papar


Postupak:

1. Pronađite pjesmu Marlene Dietrich Lili Marlene

2. Na malo maslinovog ulja dinstajte luk, nekoliko minuta uz stalno miješanje. Kad postane staklast dodajte mu sjeckane pelate rajčica i dinstajte uz povremeno miješanje 15ak minuta. Ako se umak počinje primati za dno posude, podlijevajte vodom. Nakon 10ak minuta umaku dodajte grašak, mrkvu i krumpir. Podlijte s vodom, posolite i kuhajte još 10-15 minuta, koliko je već potrebno povrću. Gotovu juhu pospite sjeckanom mentom i po želji popaprite. Poslužite je ukućanima i dragim gostima.

A kako sam je ja poslužila?

Zbog bure emocija i uzbuđenja, ne sjećam se ničeg u vezi s tom juhom. Da je ukusna, znam i otprije, uostalom skuhala sam je zato da pokažem Rosi da juha od graška može biti obrok za tanjur polizati. Bila sam nervozna baš zbog Rose, ne kliknem baš na prvu s grubim ženama koje imaju pogan jezik poput nje i psuju kao kočijaši. Na kraju mi se svidjela, onako bučna, sa svojim grlenim smijehom i pogledom punim nježnosti koji je upućivala Liesel.

Liesel me osvojila kao što to mogu samo pametne i vrckave djevojčice njene dobi. Puna energije i života pristojno je sjedila za stolom no nogama je katkad ispod stola davala šifrirane znakove svom prijatelju Rudyju i pri tom mu se zagonetno smješkala. Rudy je poput mnogih dječaka te dobi imao apetit za slistiti 3 tanjura juhe pa sam njemu poslužila i dobar komad pečenja koji je sa zahvalnošću pojeo. Max svojim plahim držanjem nije pokazivao svoju frajersku crtu, tko bi rekao da se volio u toj mjeri tući da su ga prozvali „židovskim šakačem“? A Hans? Hans je zaista skromna i samozatajna ljudina koja ne priča puno. Svirao nam je harmoniku do kasnih noćnih sati, pauzirajući samo zbog toga što s vremena na vrijeme mora popušiti cigaretu.

Uživala sam u druženju s ovim posebnim gostima, a kada sam ih ispratila nisam odoljela porivu da bacim pogled na svoje knjige na polici. Sigurna sam da je jedna misteriozno nestala 😊




108 views0 comments

Recent Posts

See All
Pretplati se

© 2020 by Čitam i kuham. Proudly created with Wix.com