Johanna Spyri „Heidi“
„Jednog sunčanog lipanjskog jutra uskim planinskim puteljkom uspinjala se visoka djevojka. Za ruku je vodila djevojčicu kojoj je moglo biti najviše pet godina. Obraščići su joj se zarumenjeli od vrućine, što nije bilo čudno, jer je bila odjevena kao da je ciča zima. Mora da su pješačile dobra dva sata,dok nisu stigle do zaselka smještenog otprilike na pola puta do vrha planine, što su ga u cijelom kraju zvali jednostavno Selce“.
Neke nam se slike iz ranog djetinjstva urezuju duboko, ne samo u pamćenje već i u srce. Ostaju žive i toliko intenzivne da ne blijede ni kako vrijeme prolazi, već naprotiv, svakim se desetljećem izoštravaju i postaju sve značajniji dio naše osobnosti… I danas s lakoćom prizivam u sjećanje sliku sebe kao djevojčice od tek navršenih osam godina - kako ležeći potrbuške na svom krevetu, upijam prve retke priče o Heidi, prepuštam se toj čaroliji kojom me spisateljica poziva u neku meni nepoznatu zemlju, otvara mi vrata jednog novog svijeta, pruža mi ruku i uvodi me u neku drugu dimenziju. Koračajući za njom, isključujem sva osjetila sadašnjeg trenutka, koračam planinskom stazom u dalekim Alpama koje do tada u stvarnom životu nikada nisam vidjela.
Tek sam puno godina kasnije, kao čitatelj s poduljim stažem osvijestila da knjige zapravo ocjenjujem i rangiram po tome koliko su me duboko uvukle u svoju nutrinu, koliko su me snažno izvukle iz sadašnjeg trenutka i odvele u neke daleke krajeve i davna vremena, nove običaje i neotkrivene kulture. Jednom riječju u nepoznate svjetove koji su u velikoj mjeri oblikovali moje stavove, životne vrijednosti, razmišljanja, interese. Širile mi horizonte i otvarale nove vidike.…
Heidi, uz Pipi Dugu Čarapu, jedna je od knjiga koje me najsnažnije podsjećaju na djetinjstvo. Tako topla, jednostavna i svevremenska priča, koju sam godinama, svake jeseni ponovo iščitavala. I danas, kao i tada, kad pomislim na Heidi, na pamet mi prvo padnu žemljice, okrugle i mekane poput oblačka, zlaćane korice i bijele nutrine, još tople i neodoljivo mirisne. Pune maslaca i svježe pomuzenog mlijeka. Godinama sam bezuspješno tražila taj okus i miris, ulazila u nebrojene pekarnice, pasticcerie, patisserie, bäckereie, panaderie, zavodljive dućane s delikatesama. U raznim sam restoranima nestrpljivo podizala ubrus s košarice iz koje se širio obećavajući miris. Često sam u toj potrazi istinski uživala u ukusnim zalogajima prefinih peciva, krušćića, kroasančića i brioša, no Heidine žemljice nisam pronalazila. Sve dok jednog dana, nekoliko desetljeća nakon mog prvog susreta s Heidi, nisam po prvi put posjetila Švicarsku. Tu zemlju neopisive ljepote i krajolika koji su me ostavljali bez riječi. Šetala sam s mužem i klincima Luganom, predivnim gradićem u južnom, talijanskom dijelu Švicarske. Umorni od višesatnog obilaska, opijeni ljepotom jezera i alpskog krajolika, gladni i žedni, nestrpljivo smo ušli u prvi restoran u blizini šetnice na jezeru. Zajedno s jelovnikom, prije no što je uopće preuzeo narudžbu, konobar je donio pletenu košaricu prekrivenu tkaninom crveno-bijelog kariranog uzorka. Miris je nepogrešivo najavio da sam pronašla izgubljeno jelo mog djetinjstva, za kojim sam uzalud tragala dugi niz godina. Žemljice. Ne one suhe, bezukusne žemlje iz bezbrojnih pekarnica i raznih dućana, već najmirisnije i najukusnije žemljice kojima je Heidi razveselila slijepu i gotovo krezubu Peterovu baku.
Ispecite ih i vi, priprema je jednostavna, a nagrada neprocijenjiva.
Heidine mirisne žemljice s maslacem
Uvod: Tijesto uvijek pripremam navečer. Kad svi ukućani odu na spavanje ili se prepuste hipnotizirajućem učinku TV ekrana s kojim se ja nikada nisam uspjela sprijateljiti. Pustim glazbu koja je neophodna kulisa za uspješnu pripremu ovako posebnog jela. Neki dan, baš dok sam kupovala potrebne namirnice za ove žemljice, saznala sam da je umro veliki Ennio Morricone. Po meni, najveći skladatelj filmske glazbe svih vremena i glazbeni genij. Često dok kuham puštam njegove čudesne skladbe i sigurna sam da su baš one tajni sastojak ili začin koje je nekom obroku dalo onu njegovu slast.
Sastojci:
* 600 g glatkog brašna
* 300 ml toplog mlijeka
* 3 velike žlice šećera
* 60 g otopljenog maslaca
* 1 i pol mala žličica soli
* 1 suhi kvasac (pomiješajte sa gore navedenom količinom šećera i dvije-tri žlice toplog mlijeka i pustite da odstoji jednu minutu)
* još dodatno oko 30 g otopljenog maslaca za oblikovanje žemljica
1. Pronađite na YT Ennio Morricone Gabriel's Oboe u izvedbi Henrika Chaim Goldschmidta
2. Brašno stavite u posudu, dodajte mu sol i uključite mikser. Odlično je ako imate samostojeći mikser koji će pripremu tijesta odraditi za nekoliko minuta. Brašnu odmah dodajte toplo mlijeko, maslac i pripremljeni kvasac. Miksajte ili mijesite rukama nekoliko minuta dok tijesto ne postane glatko i svileno. Posudu s tijestom prekrijte krpom i ostavite da se diže na toplom mjestu sat i pol do dva.
3. Namastite ruke otopljenim maslacem i podijelite tijesto u 12 dijelova. Neka vam ruke uvijek budu pomalo masne dok oblikujete 12 kuglica. Kuglice stavljajte na masni papir za pečenje, a kad ih sve završite pokrijte ih kuhinjskom prozirnom folijom i pustite da se dižu još pola sata. Nakon toga ih možete spremiti u hladnjak i ispeći kada su vam potrebne. U hladnjaku mogu stajati najmanje 24 sata.
4. Žemljice stavljajte uvijek u vruću pećnicu, zagrijanu na 180º C i pecite 15ak minuta ili dok lijepo ne porumene. Uživajte u predivnom mirisu kojim će vas osvojiti i prije nego što ih isprobate 😊
5. Kako ja guštam u Heidinim žemljicama? Najbolje su mi uz šalicu kave s puno mlijeka, namazane s maslacem. Jedem ih tople, prvu žemljicu uvijek gotovo vruću, nestrpljivo i halapljivo, kao da se bojim da će taj miris i okus djetinjstva nekamo pobjeći. Kad me prva uvjeri da je sve u redu, u ostalima uživam polako i sa zahvalnošću, baš kako bi to činila Peterova baka. I tada u sjećanje dozovem sliku svoje bake. Evo je, jedne zimske večeri, sjedi na starom štokrlu, između nogu drži tunjicu, usku drvenu posudu koja na svom vrhu ima štap s poklopcem i snažnim ritmičkim pokretima radi maslac. Sitnoj i nemirnoj djevojčici, dječački kratke i neposlušne kose pruža štap kojim ova iz sve snage bućka, bućka i bućka, a onda iznenada odustaje. Zanimljiviji joj je krupni riđi mačak koji prede kraj stare peći na drva. Vani lepršaju prve pahulje snijega…
