Hana Andronikova: „Zvuk sunčanog sata“
„Indija se nije promijenila zbog nje. Ostala je ista kakva je bila tisućama godina. Ali Ráchel se promijenila. Pomirila se s njom. Zahvaljujući opsjednutosti drevnim mitovima, vjerskim slikama i snazi riječi, otkrila je za sebe i za nas poeziju orijentalnog kontinenta i puštala je da je ponesu krajnosti i bogatstvo sudbina. Zaljubila se u nju. Indija je bila naša zajednička ljubav. Vruća i nemilosrdna, slatka Indija i Indija koja zadaje bol, čulna i odbojna. Rastao sam u naručju njezinih suprotnosti, među ljudima koji su u mom životu razbuktali čežnju za harmonijom sa samim sobom. Moja Indija. Nisam se trudio shvatiti. Volio sam je.“
Ne pamtim kada sam zadnji put nakon završene posljednje stranice neke knjige sjedila zamišljena i bez riječi, polako ispijajući kavu i gledajući u prazan ekran na kojem dugo vremena osim naslova knjige ne piše ništa. Kavu sam u tom čekanju popila gotovo hladnu, ostao je tek onaj najslađi zadnji srk pjenice na dnu šalice, a ja još uvijek neodlučno lupkam po tipkovnici. Tu i tamo započinjem s kakvom glupavom rečenicom, mrštim se pa je brišem. Pa ispočetka. S još glupljom i nespretnijom. Svaki pokušaj predstavljanja knjige je tako banalan i bljedunjav u svojoj namjeri da izrazi ono što je knjiga izazvala u meni. Obično lako i gotovo nezaustavljivo pričam o knjigama koje su na mene ostavile snažan dojam. O knjigama čiji autor ima talent i sposobnost zavesti me u toj mjeri da čitatelj u meni nije svjestan da ga ovaj vješti čarobnjak riječi odvodi u neku drugu dimenziju, u neko drugo vrijeme, u neke daleke krajeve, u kojima ga upoznaje s nekim nepoznatim ljudima s kojima se uskoro taj isti čitatelj zbližava toliko intimno i duboko da ga ta povezanost gotovo plaši.
Hana je uspjela napisati upravo takvo djelo. Knjigu u kojoj se od prve do posljednje stranice mekano i znalački isprepliće nekoliko priča, ne gubeći u tom preplitanju snagu pripovijedanja niti nit kojom autorica tka ovo predivno literarno platno. Platno puno emocija, živih i dinamičnih scena, dijaloga u kojima se čitatelj pretvara u slušatelja, vjerno dočarane atmosfere zasićene mirisima, bojama i zvukovima. Platno koje vrvi upečatljivim i živopisnim opisima mjesta, predivno ocrtanim likovima, čak i onima koji su u knjizi zastupljeni tek u svojim kratkim, ali ne i beznačajnim ulogama, napetošću koju je ova vješta tkalja uspjela stvoriti u toj mjeri da sa zadnjom pročitanom stranicom žalim što je ova fascinantna priča završila.
Kako vas sada, dragi knjigoljupci, upoznati s kratkim sažetkom ove izvrsne knjige, a da ne pojednostavnim, osiromašim i osakatim taj poseban osjećaj koji ona izaziva kod čitatelja poput mene?
Evo, probat ću izvesti nešto. Samo par rečenica. Nadam se da mi nećete zamjeriti ako ću zvučati kao šeprtlja.
Daniel Kepler sa svojom mnogobrojnom obitelji odlazi na skijanje u Colorado. U pansionu u kojem odsjeda upoznaje vlasnicu Anne koja ga, prepoznavši Danijelovo češko porijeklo poziva na čaj. Anne se prisjeća svoje prijateljice Ráchel koja je skončala svoj život na samom izlasku iz nacističkog logora u kojem su se ove dvije mlade žene upoznale. Uz čaj upoznajemo Ráchel, Danijelovu nikad prežaljenu majku i Tomáša, Danijelovog oca, kao i ostale brojne likove s kojima se susrećemo kroz nekoliko desetljeća dugačku priču, koja je istovremeno povijesna priča, obiteljska drama, snažna ljubavna priča, živopisan putopis o predratnoj Indiji, crtež zamršene interakcije čeških brakova sklopljenih između članova različitih etničkih skupina, upečatljiv psihološki portret zatočenika nacističkih logora, svjedočanstvo o nastavku ratnog bezumlja kroz postratni komunizam. Nadam se da ništa bitno nisam propustila, no neće me iznenaditi ako i vi pronađete još koji upečatljiv i važan kamenčić u ovom Haninom veličanstvenom mozaiku.
Na kraju me, više od same priče, rastužila činjenica da autorica nije doživjela njen uspjeh u potpunosti. Umrla je prerano, u 44. godini, ostavivši nam tek slutnje o brojnim neispričanim pričama koje je ponijela sa sobom u Nebo. Nadam se da ćeš mi ih jednoga dana ispričati, draga Hana.
Chapati s lećom u sunčani sat
Uvod:
Premda se Ráchel protivila dolasku indijskog kuhara u svoje domaćinstvo, Zam Sing ju je brzo osvojio jer je unio u kuću novi dio indijskog duha i bezbroj zamamnih mirisa. Korijander, đumbir, kardamom, kurkuma i čili. Stalno se smiješio i istovremeno pjevušio.
Ne sumnjam da je pjevušio dok je pripremao chapati - tanke lepinjice od integralnog brašna koje Indijci jedu sa svime, a danas ih pripremam s dahlom, umakom od leće i aromatičnih začina.
Sastojci za chapati lepinjice (8 komada)
*250 g integralnog pšeničnog brašna
*pola čajne žličice soli
*200 ml tople vode
*3 žlice rastopljenog ghee masla (možete upotrijebiti maslac ili ulje po želji)
Priprema lepinjica:
1. Uz ovu knjigu glazbu birajte sami. Nađite nešto što vas umiruje i usporava. Stari je Zam Sing bio spor kuhar. Izaberite pjesmu koju volite pjevušiti, potiho dok mijesite tijesto, baš kao i Zam.
Ja sam za današnje pjevušenje izabrala Dido i njen prvi album „No Angel“
2. Od brašna, soli i vode umijesite glatko i podatno tijesto. Izrada tijesta je brza i nije zahtjevna. Tijesto se divno oblikuje uz pjesmu „Here With Me“.
Kad dobijete kompaktnu smjesu, nauljite je malo i oblikujte loptu, prekrijte je prozirnom folijom i pustite otprilike pola sata da gluten odradi svoje.
Za to vrijeme možete napraviti dahl.
3. Tijesto koje je odmorilo podijelite u 8 podjednakih loptica. Dobro pobrašnite podlogu na kojoj ćete valjkom (ili prstima ako ste vješti) razvući tijesto u „palačinku“ okruglog oblika.
4. Chapati pečete kratko s obje strane na jako ugrijanoj tavi, dok se ne pojave smeđe pjege. Prilikom pečenja, na lepinjicama će se napraviti veliki mjehuri zraka, koje slobodno nježno potisnete špatulom.
5. Još vruću lepinjicu premažite s malo otopljenog ghee masla ili neke druge masnoće čim je s tave odložite na tanjur. Prekrivajte ih drugim tanjurom dok ne budu sve pečene.
Sastojci za dahl (umak od leće):
*220 g smeđe ili crvene leće
*glavica sitno sjeckanog luka
*žlica-dvije ghee masla za dinstanje luka (možete upotrijebiti maslac ili ulje)
*3-4 lovorova lista
*po trećinu čajne žličice: mljevenog kumina, mljevenih sjemenki korijandera, kurkume, đumbira,curryja
*1/2 čajne žličice soli ili po potrebi malo više
*1 dl kokosovog vrhnja (možete ga izbaciti ili zamijeniti s nekoliko žlica sjeckane rajčice ili domaće šalše)
Postupak:
1. Na masnoći pržite lovorov list i sve začine oko minutu, uz neprestano miješanje. Zatim dodajte leću i sol, te podlijte s 3 dl vode. Uz povremeno miješanje dinstajte 25-30 minuta, na laganoj vatri dok leća ne omekša. Dolijevajte manju količinu vode po potrebi, ako tekućina ishlapi. Kada je leća mekana, dodajte kokosovo vrhnje, a ako ste se umjesto vrhnja odlučili za rajčice, dodajte ih na početku, u trenutku u kojem ste dodali i leću.
Chapati Indijcima služi umjesto pribora za jelo. Lepinjicom grabe umak, a ja je najviše volim napuniti nadjevom, zarolati je i jesti kao palačinku. Pri tome mi uvijek dio punjena završi na bradi. U tome je nerijetko čar odličnog jela. Dobar tek !
