Alena Mornštajnová “Tihe godine”
„Postala sam sakupljačica sjećanja. U veliku crvenu bilježnicu s plavim crtama počela sam zapisivati svoje misli i sve događaje koji su nam se zbili, pa i iako su se u tome trenutku doimali kao potpuno nevažni. Tek u nizu godina koje su prolazile pokazalo se da je bilo važno sve što se dogodilo, jer kao što mahanje leptirova krila može izazvati tajfun na drugoj strani svijeta, tako i puka riječ često ranjava i zauvijek obilježi odnos dvoje ljudi.
Ponekad bih u jednome danu napisala cijele stranice, drugi bih put nakon duge stanke napisala samo nekoliko redaka, ali uvijek sam razmišljala o onome kome su moji zapisi bili namijenjeni. O čovjeku koji se izgubio u prošlosti o kojoj nisam ništa znala i kojega sam jako, jako trebala.“
Ime joj je Bohdana. U knjizi je upoznajem kao djevojčicu, djevojku, zatim mladu ženu, suprugu i pred sam kraj priče kao novopečenu majku. Malo je reći da me osvojila. Uvukla mi se pod kožu, postala moja najdraža prijateljica. Mogla bih njenu priču slušati satima. Divim se njenoj krhkosti ali i snazi. Bohdana, sjetna i tiha duša, koja je cijeli svoj život žudila za očevom pažnjom, zagrljajem, pokojom mrvicom nježnosti. Barem jednim blagim pogledom svog oca. Osmijehu ili poljupcu nije se usudila nadati, a majčinog se ni ne sjeća. Majka joj je davno umrla.
Kao svaka čudesno dobra knjiga, i ova je iz duboke škrinje mojih sjećanja izvukla maglovite uspomene i prašnjave fragmente moga djetinjstva, s kojima je ova priča odmah našla skrivenu poveznicu.
Bohdanina me čežnja i potreba za očevom ljubavlju, podsjetila na jednu djevojčicu iz ulice moga djetinjstva. Zorica je bila tek godinu dana mlađa od mene, stanovala je u trošnoj ali urednoj kućici s poljskim zahodom na dnu dvorišta. Sjećam se velike trešnje ispred samog ulaza u kućerak, prostirala je svoje grane sve do stepenica koje su vodile u skroman podrumski stančić, a na kojima je često, za lijepoga vremena sjedio Zoričin otac i pušio. Ne pamtim ga bez cigarete koju je usisavao prilično glasno, nekim žustrim i nervoznim kretnjama, dok je dim ispuhivao glasno šištajući stisnutim usnama. Majka joj je bila mlada i vrlo lijepa, pamtim je kako donosi tanjur sočnog i još toplog mramornog kolača u skriveni kutak dvorišta u kojem smo se njena jedinica Zorica i ja igrale. S druge pak strane, gotovo svaki susret s njenim ocem u meni je izazivao nelagodu, iako ni danas ne znam odrediti uzrok toj tjeskobi. Iako nikada nisu izrečene riječi kojima bi se požalila na svog oca, osjećala sam tada, a danas sa stopostotnom sigurnošću znam, da je Zorica bila gladna očeve topline, nježnosti i priznanja. Tatine ljubavi. Upravo je ta glad za očevom ljubavlju, tako savršeno portretirana u ovoj prelijepoj knjizi, izvukla na površinu mutna sjećanja iz riznice uspomena moga djetinjstva.
Bez trunke gorčine ili patetike Bohdana pripovijeda nesretnu i potresnu priču o svojoj obitelji, vodi nas u zatamnjene odaje obiteljske prošlosti u kojima su brižno sakrivene tajne koje ne smiju biti otkrivene nikome
Alena Mornštajnová je svoj upečatljiv spisateljski talent dokazala „Hanom“, svojim prvim romanom prevedenim na hrvatski jezik, da bi „Tihim godinama“ otišla stepenicu dalje. „Tihe godine“ je veličanstvena obiteljska drama, sjajno ocrtanih likova, precizno i duboko razrađenih odnosa unutar jedne tužne obitelji. Knjiga je to koju čitatelj čita gotovo u jednome dahu, potom je zamišljeno odlaže u krilo i prepušta se valovima vlastitih čuvstava da ga nose. Nekamo daleko, koliko samo izvanredno dobra priča može odvesti.
Tihi mramorni kolač
Uvod: Ni trenutka nisam dvojila koje ću jelo pripremiti u čast ovoj prelijepoj knjizi.
Mramorni kolač. Koje li slučajnosti da Zoricu iz svog djetinjstva pamtim po mramornom kolaču kojim nas je počastila njezina mama, baš kao što je Bohdana taj isti kolač pripremala za posebnu gošću koju je očekivala s bremenitom erupcijom osjećaja u kojima su se istovremeno smjenjivali strepnja, uzbuđenje, radost i tuga, razočaranje i nada.
Ovaj sam jednostavan desert morala „oplemeniti“ nekim svojim dodacima, koji su mu dali jednu novu i zanimljivu dimenziju. Usuđujem se reći da mi je ovo najukusnija izvedba starog i svima poznatog kolača, a sudeći po reakcijama dragih mi ljudi koji su u njemu guštali uz šalicu mirisnog čaja, nisam osamljena u toj neskromnoj ocjeni. Baš kao što su oni guštali u kolaču, ja sam uživala u njihovim pohvalama. Nadam se da će se svidjeti i vama.
Sastojci:
*5 jaja
*130 g eritrita (upotrebljavate li šećer, slobodno stavite istu količinu)
*150 g bezglutenskog brašna (ili stavite jednaku količinu glatkog bijelog brašna)
*150 g otopljenog maslaca (ne vrućeg)
* 1 šalica pripremljenog pirea muškatne tikve (butternut bundeve)
*1 jušna žlica kakaa
*1 jušna žlica mljevenog rogača
* 2 jušne žlice grubo sjeckanih lješnjaka
* limunova korica
* žlica ruma
* 1/2 čajne žličice praška za pecivo
Postupak:
1. Na You Tube-u pronađite Rahmanjinovljev koncert za klavir i orkestar u d-molu. Tu veličanstvenu skladbu volio je slušati Svatopluk, Bohdanin otac. Ona je u svom djetinjstvu jako čeznula da je nauči svirati, no on joj, smatrajući tu vještinu beskorisnom, nije dopustio svirati klavir. Mnogo godina kasnije, upravo mu je Bohdana, nakon njegovog moždanog udara, s nježnošću puštala omiljenu mu skladbu uz koju se on malo, pomalo oporavljao.
2. Upalite pećnicu na 180ºC. Ugrijat će se taman koliko treba dok vi pripremite biskvit.
3. Odvojite bjelanjke od žumanjaka. Od bjelanjaka umutite čvrsti snijeg a žumanjcima dodajte eritrit ili šećer te ih umiksajte u pjenicu.
4. Dobivenoj gustoj kremi od žumanjaka, neprestano miksajući, dodajte otopljeni maslac, limunovu koricu, pire od bundeve, rum, žlicu po žlicu brašna te prašak za pecivo.
5. U dobivenu smjesu, žlicu po žlicu dodajte čvrst snijeg od bjelanjaka, nježno miješajući žlicom, a ne mikserom, dok se obje smjese ne sjedine.
6. Odvojite nešto manje od pola dobivene smjese i u manju polovicu dodajte tamne sastojke: kakao, rogač, pržene i mljevene lješnjake. Nježno promiješajte da se sve dobro sjedini.
7. U kalup za kuglof ili običan protvan nasumice stavljajte hrpice žutog i tamnog biskvita, dok ne potrošite obje smjese. Mramorni kolač pečemo na 180ºC otprilike pola sata.
8. Svoj ću mramorni kolač danas podijeliti sa svojim tatom. Ja tatu nisam nikada nazivala ocem. Niti mamu majkom. Nešto mi je kruto i formalno u tim nazivima. Zvuče mi kao tek birokratska činjenica koju od mene traže pri ispunjavanju raznih formulara i dokumenata. Ime oca i majke. Datum i mjesto rođenja. Adresa stanovanja i kućni broj. Uh…opet odlutah s teme. Oprostite.
Na kolač ću pozvati svoga tatu i ispričati mu priču o Bohdani i njenom ocu. Pitat ću ga sjeća li se Zorice iz mog djetinjstva i njenog tate? Je li čuo išta o njima nakon što su se, za vrijeme rata, odselili u Bosnu? Zajedničkim ću razgovorom, uz kavu i komad mirisnog kolača, pokušati pokazati barem djelić svoje zahvalnosti. A zaista sam mu zahvalna na velikoj ljubavi, nježnosti i pažnji kojom me neumorno darivao cijelo moje djetinjstvo. I danas, kada sam već baka, zahvalna sam mu što ću do njegovog zadnjeg daha biti njegova djevojčica koja nikada nije bila tužna zbog svog tate.
