Adriana Trigiani „Lucia, Lucia“
"Kad potječete iz velike obitelji to vam je gotovo kao da ste jedna osoba, svaki brat ili sestra ima nešto vaše, poput hobotnice koja ima pipke koji se kreću u suprotnom smjeru, ali su uvijek dio cjeline. Roberto je najstariji, zato je vođa, Angelo je odmah iza njega i on je onaj koji smiruje, Orlando je u sredini pa je zato sanjar, Exodus je divlja zvjerka, slobodna duha, nepredvidljiv. A zatim dolazim ja. Ja sam dijete, uvijek sam bila dijete, bez obzira koliko mi je kosa već sijeda. Samo zato što sam žensko, mamina sam pomoćnica, moglo bi se reći i njena sluškinja. Svake neradne subote sve košulje koje vidite u ovoj prostoriji ja izglačam. Moja braća rade na tržnici i sve dok se oni ne ožene ili se ja ne udam, služim im."
Lucia je lijepa, draga i vrlo jednostavna djevojka koja odrasta u brojnoj obitelji talijanskih
doseljenika u Greenwich Villageu, njujorškoj četvrti koja pedesetih godina 20.stoljeća
izgledala čarobno. Prije nalik na neki europski gradić, s nizovima niskih kuća obraslih
bršljanom, okruženih teglama od terakote u kojima buja pravi festival raznovrsnog cvijeća svih mogućih boja. Širokim ulicama sa zelenim drvoredima i primamljivim dućanima među kojima se ističe najbolja trgovina prvoklasnog voća, povrća i talijanskih delicija koju brižno vodi papa Sartori uz pomoć svojih sinova.
Lucia je jedina kći u brojnoj obitelji. Radi kao švelja u otmjenoj robnoj kući, a u svom domu pomaže mami u nizu kućanskih poslova. Ženskih, naravno. Talijanski muškarci se u te poslove ne petljaju. U sretnoj je vezi s mladićem iz slične obitelji i istog porijekla, a u pripremama za skorašnje vjenčanje s velikim uzbuđenjem sudjeluju svi članovi s obje strane. Tako finu i uzornu djevojku, jedinu kći ponosnog pape Sartorija valja udati kako i dolikuje tako uglednim obiteljima. No, na samim dogovorima uoči vjenčanja, u Luciji se nešto buni protiv uloge koja joj je namijenjena te ona, bez obzira na razočaranje i sablazan koju će izazvati, odustaje od vjenčanja i bira za sebe neki drugi put…..
A kako je Lucijina priča pronašla put do mene, pamtim još i danas.
U svom dnevniku čitanja imam zabilježen datum: 12.11.2005. Sjećam se jednog tmurnog i vlažnog subotnjeg jutra, koje je samo nastavilo sivilom prožet niz u tjednu u kojem je
carevala ona prava zagrebačka kasnojesenska melankolija još od ponedjeljka, ne dajući
priliku suncu da učini taj tjedan veselijim. Odsustvo toplih boja, sunca i plavog neba, jalove grane bez lišća, sumorna stabla bez ptica osim zloslutnih vrana koje su kružile nad Alejom Bologne.
Putem do knjižnice na radiju su se nizale jedna za drugom, žalobne i gotovo
patetične pjesme, baš poput teških oblaka koji su nadmeno zagospodarili nebom iznad Zagreba. Prava čamotinja. U knjižnici je vladala jednako pospana i otužna atmosfera. Nekoliko je knjigoljubaca u vlažnoj odjeći i snuždenih lica tumaralo između polica, tek slabašno se osmjehujući jedni drugima kad bi im se pogledi sreli. Knjižničarka se na svojem stolcu sporo zibala s desne na lijevu stranu, jednom rukom prikrivajući zijevanje, a drugom nježno lupkajući po mišu u ritmu neke pjesme koju je pjevušila. Mislim da je na repertoaru bio Parni Valjak.
Nakon bezuspješnog tumaranja po prizemlju, sporo sam se uspinjala stepenicama na kat knjižnice. Daniela, knjižničarka osebujnog i veselog stila odijevanja, slagala je knjige na police, na zapešćima su joj veselo zveckali nizovi bliještećih narukvica, a ušne resice stoički su podnosile teret neobičnih visuljaka koji su istovremeno zvonili, svjetlucali i skakutali.
Prepoznavši me, široko se osmjehuje i postavlja pitanje:
"Kaj bumo danas? Sami birate ili bum Vam nekaj preporučila?"
"Daniela, dajte mi nekaj lagano i veselo. Zabavno. Niš' zahtjevno i teško. Nekaj kaj će me
malo podignuti."
Daniela izvija obrve u čuđenju, poznaje me dobro i zna da sam mali književni snob koji guta nobelovce, ruske klasike, francuske realiste i naturaliste, engleske viktorijance, autore koji osvajaju Stregu, Pulitzera ili The Man Booker. Ne zanimaju me sentiš ljubići, bježim od laganih ženskih romana k'o vrag od tamjana. Probala sam čitati neke od razvikanih „must read“ hitova koji su prodani u milijunima primjeraka. Nije išlo.
Nekaj mi fali.
Dobar krimić ili triler mogu pročitati s guštom, ali mi ne sjeda moderna ženska priča à la „Dnevnik Bridget Jones“ ili „Vrag nosi Pradu“. Mučila sam se s nesretnom Bridget tjednima, osjećajući dvostruko olakšanje na zadnjoj stranici. Jedan od razloga tome zadovoljstvu bio je onaj osjećaj koji nerijetko preplavi školarca pri čitanju zadnjeg poglavlja nezanimljive mu lektire. Osjećaj zvan: „Hvala Bogu da je ovo završilo!“ Drugi razlog tome olakšanju bila je hvalevrijedna činjenica da se napokon mogu uključiti u neizbježan razgovor o Bridget na svojim ženskim kavama 😊
„I da nije šund, molim Vas“, dodajem tiho, gotovo se ispričavajući.
Daniela tada izvlači iz hrpice nerazvrstanih knjiga "Luciu" koju prihvaćam s nadom jer ne mogu odbiti knjigu koja nosi isto ime kao moja kći.
Knjigu koja je unijela toplinu, radost i vedre boje u jedan pokunjeni vikend.
Knjigu koju sam čitala smješkajući se od prve do posljednje stranice.
Potpuno me osvojila izuzetno topla, duhovita i emocijama bogata priča, donoseći u
svakom poglavlju scene iz obiteljskog života koje nerijetko podsjećaju na prizore iz vlastitog doma, uzimajući u obzir vremenski odmak od 70ak godina.
Kada sam prijateljici Sanji, po profesiji profesorici književnosti, a po krvnoj grupi strastvenoj čitateljici i knjiškom moljcu epskih razmjera uspjela uvaliti ovu knjigu, otvorile smo dugu raspravu o lijepoj književnosti i takozvanoj „lakoj“ literaturi koja eto traje i danas 😊
Upravo je „Lucia, Lucia“ otkrila u meni novog čitatelja koji od tada nerijetko traži knjigu koja je lagana, čitka, pitka, ali ne i plitka. Koja nije zahtjevna, ali nije ni banalna. Koja je topla i vesela, a nije površna i trivijalna. Koja među svojim koricama krije baš ono što je besmrtni Oliver tako dobro opjevao:
„Šaka suza, vrića smija,
ča je život vengo fantažija…“
Lucijin kolač od kokosa i ananasa
Uvod: Premda knjiga obiluje konkretnim i mirisnim jelima koja izazivaju glad i potiču apetit, posebice onima koji su zaljubljeni u talijansku kuhinju, za današnje jelo izabrala sam jednu slasticu. Kolač, iznimno sočan i ukusan, kojeg je Kit, mlada dramska spisateljica, nosila svojoj susjedi Luciji, starici koja joj pripovijeda priču o svojoj mladosti i nekim davnim vremenima u kojima je živjela obitelj Sartori.
Sastojci za biskvit:
*5 jaja
*120 g šećera (ja stavljam eritrit)
*100 g rižinog brašna (može i pšenično koje inače stavljate u biskvit)
*2 žlice ribanog kokosa
*2 žlice kokosovog ulja
*1/3 procijeđenih komadića ananasa iz konzerve (može i jedan svježi ananas, narežite ga na komadiće i za biskvit upotrijebite jednu trećinu)
* čajna žličica praška za pecivo
*prstohvat soli
Sastojci za kremu:
*60 g ribanog kokosa
*60 g šećera ili eritrita
*50 g škrobnog brašna (Gustin)
*500 ml mlijeka
*500 g slatkog vrhnja
Postupak:
Biskvit:
1. Ulazeći u topli dom Sartorijevih, Luciu uz mirise kadulje, rajčice i bosiljka nerijetko
očekuje glas Perryja Coma s gramofona. Priprema ovog kolača meni se čini
gotovo besmislena ako preskočite bar nekoliko Perryjevih pjesama. Ja sam pekući ovaj fini desert preslušala cijeli Greatest Hits album i uživala u svakoj pjesmi.
Sigurna sam da su baš zbog toga moji gosti guštali u svakom zalogaju i zdušno hvalili
kolač. Naravno da su me tražili recept. A ja sam, kao i inače rekla:
„Nema recepta, dok vam ne ispričam jednu priču……“
2. Na YT pronađite: Perry Como: Aubrey
3. Miksajte bjelanjke s prstohvatom soli dok ne dobijete čvrsti snijeg
4. Miksajte žutanjke sa šećerom ili eritritom dok smjesa ne postane pjenasta, zatim joj ne prekidajući miksanje dodajte rastopljeno kokosovo ulje, žlicu po žlicu brašna,
ribani kokos i prašak za pecivo. Isključite mikser, dodajte komadiće ananasa i
pažljivo, žlicu po žlicu snijeg od bjelanjaka, miješajući ručno.
5. Biskvit izlijte u protvan i stavite u prethodno zagrijanu pećnicu na 180ºC. Pecite 15-20 minuta, dok biskvit lijepo ne porumeni.
6. Još topli biskvit natopite s nekoliko žlica soka od ananasa. Ako ste upotrijebili svježi
ananas i nemate sok iz konzerve, iscijedite narančin sok. Odlično će se uklopiti.
Krema:
1. Na YT pronađite: Perry Como: Portrait Of My Love
2. Stavite kuhati 400 ml mlijeka.
3. Dok čekate da mlijeko provrije , u zasebnoj posudici dobro promiješajte gustin, ribani kokos, šećer ili eritrit sa 100 ml mlijeka pazeći da ne ostanu grudice.
4. Kad mlijeko zakipi, pažljivo uspite gore opisanu smjesu, kuhajte kratko na slaboj vatri uz stalno miješanje dok ne dobijete kremu gustoće pudinga. Kuhanu kremu možete
izliti u široku posudu ili protvan da se prije ohladi.
5. Kremu ohladite do sobne temperature, ohlađenu je kratko izmiksajte.
6. Miksajte slatko vrhnje dok ne dobijete gusti šlag koji zatim dodajte kremi uz kratko
miksanje da se obje kreme dobro sjedine.
7. Ohlađeni biskvit premažite kremom, po kremi pobacajte komadiće ananasa i stavite u hladnjak na nekoliko sati ili preko noći.
8. Narežite kolač i poslužite.
Važna napomena:
Tužno je kušati kolač a ne poslušati predivan duet:
Perry Como & Caterina Valente: Santa Lucia
Otputujte barem u mislima u Greenwich Village, uživajte u ovoj najljepšoj njujorškoj
četvrti, šećite pod ruku s Luciom - ona će vas odvesti u Ulicu Grove i uz neodoljiv
kolač od kokosa i ananasa ispričati svoju priču 😊
