Keksići tete Emily (čija priprema traje koliko i dvije lijepe pjesme)

„Znam da Ga ima. Negdje

U tišini krije

Svoj život profinjeni

Od naših grubih očiju“

Petak je, sunčan travanjski dan. Sjedim u školskoj klupi i nestrpljivo iščekujem završetak nastave jer se petkom izlazi u Jabuku. Već imam dogovor sa škvadrom, možda me i starci puste da prespavam kod Andree iako u zadnje vrijeme stalno zvocaju jer se približava matura. Nekak bum izdržala još malo, hvala Bogu, zadnji sat je hrvatski koji obožavam iako svojim upadicama, stalnim buntovništvom i nemirom vjerojatno silno živciram profesora. Bez obzira na to, kužimo se dobro on i ja. On užurbano ulazi u razred, malo poslije školskog zvona s izdajničkim mirisom netom popušene cigarete. Ulazi skoro bez pozdrava, u tišini kojom smo u to doba dočekivali profesore, te zamišljeno zagledan kroz prozor započne recitirati:

„Tišina je sve što nas plaši.

U glasu - Spasa je klica –

Al' Tišina je beskonačno,

Ono je lišeno lica.“

Majko mila. Jurila sam poslije nastave na prvi tramvaj, putem do Frankopanske, čitala iz bilježnice jedne te iste stihove i u nekoj knjižari u Ilici kupila knjigu Emili Dikinson „Poezija“ u izdanju sarajevske „Svjetlosti“.

Ostala sam bez love za upad u Jabuku u nadi da ću do večeri već nešto smisliti.

Emily Dickinson, američka pjesnikinja čija me biografija fascinira, živjela je u američkoj državi Massachusetts u drugoj polovici 19. stoljeća. Odrastala je uz oca pravnika, vrlo krutog i patrijarhalnog čovjeka uz kojeg je bila emotivno jako vezana.

Emily je u najmanju ruku bila čudakinja, u dobi od 25 godina zatvorila se u kuću iz koje do smrti vjerojatno nije izlazila, uvijek odjevena u bijelo, a kažu da je posjetitelje dočekivala sakrivena paravanom. Pisala je pisma i pekla kolače, slala ih djeci i prijateljima umotane u salvete ispisane svojim stihovima. Kada je umrla, u ladicama u njenoj sobi pronađeno je oko 1800 pjesama. Njeni stihovi govore o bujnom i živom svijetu njene duše, a ja je zamišljam kako sa šalicom toplog čaja i tanjurićem kolača sjedi uz prozor, zamišljeno promatra svijet u koji se ne usudi izaći i pritom ne primjećuje mrvice koje ostavlja posvuda.

Keksići tete Emily

Sastojci:

* 2 jaja po mogućnosti domaća

* 100 g šećera (ja upotrebljavam eritrit ili kokosov šećer)

* 125 g otopljenog, ali ne vrućeg maslaca

* 100 ml mlijeka

* 120 g kukuruznog škroba (Gustin)

* 280 g glatkog brašna

* 50 g kapljica ili grubo sjeckane tamne čokolade

* 50 g grožđica prethodno namočenih u rumu (najbitniji sastojak je rum, ne pokušavajte raditi s grožđicama koje nisu malo odležale u rumu)

* 50 g grubo sjeckanih lješnjaka

* prašak za pecivo

(narančina ili limunova korica, cimet ili bademi umjesto lješnjaka više su nego dobro došli)

Postupak:

1. Upalite pećnicu na 180 stupnjeva, pripremite veliki protvan i papir za pečenje

2. Na jubitu pustite pjesmu Massachusets, u izvedbi Bee Geesa

3. Ubacite u posudu jaja, šećer, sve tekuće sastojke i pustite da mikser zvrnda do stiha „they brought me back to see my way with you“, nakon kojeg ubacite sve suhe sastojke pa miksajte do kraja pjesme

4. Pripremite dvije jušne žlice i na jubitu pronađete song „Emma Emmaline“ (obavezno u izvedbi Hot Chocolate), žlicama vadite nepravilne hrpice tijesta na papir za pečenje i pri tom pjevajte iz sveg glasa. U protivnom keksi neće uspjeti 😊

5. Ubacite protvan u vruću pećnicu dok lijepo ne porumene, a za to vrijeme čitajte poeziju Emily Dickinson

6. (preporučam pjesme pod brojevima: 57, 126, 188, 193,305, 449, 511, 624, 683, 690, 747, 803, 844, 883, 1073, 1251, 1430)

PS. Keksići mogu stajati i tjedan dana u limenoj kutiji

"Za misli nemaš svagda riječi

One su dar trena jednog

Kao duboki tajnoviti

Gutljaji vina obrednog

Kom okus može tako domaći

tako prirodan biti

Da mu vrijednost ni rijetkost

Ne možeš pojmiti"