Topla čokolada dońe Rose



Camilo José Cela „Košnica“


„Don Pablo nakon ručka ide u jednu mirnu kavanu u Ulici San Bernardo, odigrati partiju šaha s don Franciscom Roblesom y López- Patónom, a nakon toga, u pet ili pet i pol, odlazi potražiti dońu Puru da zajedno prošeću, nakon čega navrate u kavanu dońe Rose okrijepiti se čokoladom koja mu se uvijek čini malo razvodnjena.“


Rijetko koji trenuci iz običnog, svakodnevnog života vrve s toliko uzbuđenja i iščekivanja poput onog u kojem se vraćam doma iz knjižnice ili knjižare, s meni novom, još nepročitanom knjigom. Nikad je ne odlažem na policu, već je držim tu negdje na dohvat ruke, na kuhinjskom pultu ili blagovaonskom stolu. Tijekom dana, nerijetko je s nestrpljenjem škicnem ispod oka, u prolazu je uzimam na kratko u ruke, čitam uvod, predgovor ili kratki osvrt na stražnjim koricama. Upoznajemo se satima samo površno, njušim oko nje gotovo s oprezom kao naša nepovjerljiva kujica oko gosta koji nam je upravo ušao u kuću.

A navečer, kad se vreva i neumorna akcija brojnih članova moje obitelji umiri, kad se oni silni zvukovi napokon utišaju, prepuštam se posebnom i neponovljivom trenutku u kojem polako ulazim u svijet koji mi se nudi i priči u koju me poziva nova knjiga.


„Košnica“ me već na prvim stranicama gotovo hipnotizirala svojim brojnim likovima čija su imena, mom materinjem jeziku uglavnom nepoznata i teško pamtljiva, zujala neuhvatljivo baš poput pčela u košnici. Negdje oko desete stranice, gotovo ošamućena, uzimam notes i olovku, vraćam se na početak i počinjem raditi bilješke: u kavani dońe Rose susreću se: don Leonardo (smutljivac, kicoš i prevarant, duguje neku lovu čistaču cipela), don Jaime Arce (dobrica, nevješt s novcima), dona Isabel (tiha i gotovo neprimjetna, tuguje za svojim umrlim sinom), gospođica Elvira (sponzoruša? čita jeftine romane i puši k'o lokomotiva)…itd.

U svakom slučaju ne pokušavajte ovu knjigu čitati bez papira i olovke jer će vam se zavrtjeti od mnogobrojnih likova koji se baš poput ringišpila na naslovnici izmjenjuju velikom brzinom, da više ne možeš pojmiti tko je zapravo tko.

U kavani dońe Rose i baru Celestina Ortiza isprepliću se životne priče, međusobni razgovori i interakcije osebujnih likova koji žive u Madridu, turbulente 1943. godine. Fenomenalnim, istovremeno minijaturističkim, ali i psihološki dubokim portretima stanovnika ovog grada, njihovim strahovima, nadanjima, frustracijama, ljubavima i očekivanjima, autor je na originalan način dočarao atmosferu i bilo glavnog španjolskog grada izmučenog građanskim ratom.

Posebno me se dojmio način na koji on, naizgled nasumično nabacanim minijaturama gradi bogatu i veliku sliku koja me potiče da roman, tek mjesec – dva nakon što sam ga prvi put pročitala, ponovno uzmem u ruke i izguštam ga na jedan novi način, otkrivajući nove prizore i trenutke koji su mi u prvom čitanju ostali skriveni.

Nerijetko sam za vrijeme čitanja, imala osjećaj da u rukama držim i s nevjericom promatram čudesan filigranski uradak, djelo nekog izvanrednog umjetnika.

Svim knjigoljupcima, posebno onima željnim originalnog knjiženog izričaja, od srca preporučujem ovo maestralno djelo.


Camilo José Cela je za roman „Košnica“ nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, što je još jedna značajna preporuka za sve ljubitelje prvoklasne književnosti.


Topla čokolada dońe Rose


Uvod:

Uvjerena sam da gotovo svaki sladokusac ima neku svoju osobnu, nerijetko vrlo intimnu priču s čokoladom. Danas ću s vama podijeliti svoju.

Sam spomen čokolade nerijetko me vrati u vrelinu jednog srpanjskog poslijepodneva, tamo negdje potkraj sedamdesetih. U hladu raskošne krošnje golemog oraha, moje sestrične i ja, nestrpljivo smo čekale da se na dvorištu pojavi naša teta Đurđa, koja je nakon dugačkog i napornog putovanja iz daleke Njemačke, prilegla samo da malo protegne noge. Sa svakom minutom njenog zasluženog odmora mi smo bivale sve nestrpljivije. Vrpoljile smo se i tiho hihotale u napetom iščekivanju trenutka u kojem ona donosi velike vrećice iz kojih polako vadi poklone za svoje nećakinje.

Danas ponekad pomislim da je „odmarala s jednako snažnim uzbuđenjem i napetošću s kojim smo je mi očekivale u debeloj hladovini, samo da bi podgrijala onaj trenutak u kojem će naše iščekivanje eruptirati i pretvoriti se u ciku, vrisku, skvičanje i razigrano skakutanje malog čopora neobuzdanih djevojčica.

Tada bi nas, nakon odmora, pozvala na trijem svoje kuće, rukama punih ogromnih vrećica, čiji je tajnoviti sadržaj bio odgovoran za našu eksplozivnu radost. Otvarala ih je polako, s neskrivenim ponosom, tako svojstven gastarbajterima koji bi se za praznike vraćali svojim obiteljima pretovarenih prtljažnika punih luksuznih poklona, komada odjeće kakvu ne možeš pronaći u Nami, šik sandala koje Borovo ne proizvodi te gomilom jestivog ića i pića koje je socijalistička sirotinja mljackala s divljenjem i nepresušnim salvama pohvala. Iz jedne takve vrećice, mene je uz predivnu cvjetnu haljinicu dopala i Milka čokolada.

Nestrpljivo sam je odmotala i zagrizla. Kakvo razočaranje! Ajme meni!

Nametljivo ljepljiva, bezukusna i preslatka smjesa, nadmeno se razlila u mojim ustima i okupirala čitavu usnu šupljinu. Kada sam je se, nakon nekoliko minuta jedva uspjela riješiti, neprestano sam jezikom provjeravala ljepljivost svojih zubića, bojeći se da je ta nesretna Milka ostavila trajni talog koji naš jadni Kalodont neće uspjeti skinuti.

Teti sam se za haljinu zahvalila zagrljajem i poljupcima, ali sam joj iskreno rekla da je Milka odvratna. Doma sam, naravno dobila propisnu dozu špotancije za drskost kojom sam takvu, pravu zapadnjačku čokoladu nazvala odvratnom. Mogla sam barem reći da je okej, iz poštovanja prema teti Đurđi koja negdje tamo u dalekoj i uvijek kišovitoj Njemačkoj crnči od jutra do sutra, da bi nama donosila skupocjene darove.


Bome sam vas pošteno ugnjavila svojom pričom. Želim još samo reći da Milku kao ni ostale ljepljive mliječne čokolade nisam nikada zavoljela. Moje razmaženo nepce, čokoladu je s dobrodošlicom prigrlilo tek puno godina kasnije, kada sam otkrila puninu okusa fine belgijske ili švicarske tamne čokolade.



Sastojci za dvije šalice :

*100 g tamne čokolade

*200 ml mlijeka

*200 ml slatkog vrhnja

*40 g meda

*40 g kakaa u prahu

*30 g kukurznog škroba (gustin)

*nekoliko kapi ruma po želj


Postupak:

1. Na YT pronađite pjesmu staru pjesmu Zapata se gueda u fenomenalnoj izvedbi grupe La Colmena. Naziv grupe u prijevodu na hrvatski jezik znači košnica. Cure pjevaju tako dobro, da ih slušam po nekoliko puta za redom, brzo usvajam tekst, iako ne govorim španjolski. Ritam me brzo odvede u Madrid, u zadimljenu kavanu dońe Rose.

2. Slatko vrhnje stavite grijati na nisku temperaturu, zajedno s čokoladom i medom. Lagano miješajte i strpljivo čekajte da se čokolada počne topiti, pri tome pazeći da ne provrije.

3. Kada je čokolada u potpunosti otopljena dodajte joj 200 ml mlijeka u kojem ste prethodno dobro razmutili gustin i kakao u prahu. Miješajte još nekoliko sekundi dok se čokolada ne zgusne. Čokolada se najbolje zgusne u glatki i mirisni napitak bez grudica na samom refrenu ako iz sveg glasa zapjevate, gibajući guzom u ritmu:

„Ay ay ay, ay,

Cuando sueňo contigo,

Se dibuja el sereno

Por todo mi camino

Ay ay ay ay,

Cuando sueňo contigo,

No hay ni miedo ni duda

Sobre mi destino„

4. Poslužite još vruće, a u posebnim prigodama, u već pripremljeni napitak dodajte par kapi ruma ili prstohvat čilija.

5. Guštajte!

185 views0 comments

Recent Posts

See All
Pretplati se

© 2020 by Čitam i kuham. Proudly created with Wix.com