Rudijeva salata z bučinim uljem

Gordana Frgačić “Deveto dijete”

“Kao dijete sam često spavao na sijenu. Bilo mi je bilo mnogo komotnije i udobnije nego u onoj pljesnivoj sobici koja je često i prokišnjavala, a i doživljavao sam to kao neku pustolovinu. Često bi mi se pridružio i Domi, a katkad i koja sestra, a znali smo i svi skupa logorovati na sjeniku. Kakva je to uživancija bila, kakvo veselje! Smjeli smo noćiti na sijenu samo za doista toplih dana, kad je u posteljama bilo prevruće i kad je bilo sigurno da nećemo navući nikakve prehlade. Prostrli bismo po sijenu stare deke, izdubli u njemu vlastite spavaonice, prije spavanja bismo kartali Crnog Petra, igrali Čovječe ne ljuti se ili bismo jednostavno ležali na sijenu, očiju uperenih u nebo kroz proreze među daskama kao ja sada i pričali priče, katkad izmišljene, katkad istinite...”

Neupitna odlika svake dobre knjige, baš kao i vrhunskog pripovjedača je da čitatelja odvede u neke druge svjetove, nepoznata mjesta i daleka vremena. Uz knjige koje su me kao čitatelja u potpunosti osvojile otputovala sam u krajeve u kojima nisam bila nikada: plovila sam jedrilicom u podivljalom oceanu, spavala pod vedrim nebom u peruanskim Andama, drhtala od jeze u nacističkim logorima, borila se za kisik na tibetanskoj visoravni. Bježala sam od Staljinovog progona u daleki Sibir, zatočili su me u sanatoriju za mentalno poremećene žene u Finskoj, njegovala sam gubavce u Kalkuti i krojila novu kartu svijeta u opakim spletkama na engleskom dvoru.

Kad dobro promislim, malo je mjesta na ovome svijetu na koje me nije odvelo vješto pero pisca kojem sam se prepustila. Mislila sam da me - barem što se lokacije tiče - ništa više ne može iznenaditi. Bome sam bila u dobroj zabludi. Postoji jedno mjesto koje mi je otkrila tek zadnja pročitana knjiga, mjesto na koje me još nijedan spisatelj nije odveo, a koje mi je tako poznato i blisko zbog uspomena iz djetinjstva.

Gordana Frgačić vješto me uvukla u priču koja se odvija u nastambi primitivne arhitekture u stražnjem dijelu seoskih dvorišta. U objektu uglavnom neuglednog izgleda i gradskim fićfirićima možda neugodna mirisa. Na sjeniku. U jednom zagorskom selu.

Rudi već danima spava na sjeniku. Premda već odavno nema pljesnivu sobicu, dapače vlažni je i siromašan kućerak svoga djetinjstva zamijenio više nego pristojnom kućom. Rudi je uspješan poslovni čovjek, financijski više nego dobro zbrinut. Istih smo godina Rudi i ja. S nelagodom ću spomenuti da nam je točno pedeset.

Rudiju je umrla majka i on je pobjegao od susjeda, najboljeg prijatelja, sestara, bivše žene i jedine im kćeri na sjenik. Mogli bismo reći da se pokušao sakriti i od samoga sebe, ali nije mogao pobjeći od uspomena koje naviru i nezaustavljivo preplavljuju svakog čovjeka u trenutku u kojem ostaje bez jedinog roditelja.

Poznato mi je dvorište Rudijevog djetinjstva. Viđala sam takva dvorišta provodeći dobar dio školskih praznika kod mamine obitelji u Zagorju.

Možda sam se baš s Rudijem igrala na prostranoj ravnici s južne strane pruge na kojoj mještani svakodnevno puštali krave na ispašu. Možda sam se koju godinu kasnije, skrivala od Rudija noseći kante sa svježe pomuzenim mlijekom u seosku zadrugu. Ne bi baš bilo zgodno da me ovaj naočit bakin susjed vidi kako vučem te kante dok istovremeno po selu brižno njegujem imidž gradske cure koja nosi neobičnu odjeću, fura se na darkericu i koluta očima u mjesnom disco klubu u kojem ne puštaju omiljeni joj The Cure.

Oprostite, opet odoh s teme. Nažalost, nikada neću postati pisac. Bome ni pripovjedač - a dobrim se pripovjedačima divim gotovo sa strahopoštovanjem. Takva je pripovjedačica Gordana Frgačić čije sjajne naratorske vještine hrvatska čitateljska publika još uvijek nije otkrila u onoj mjeri u kojoj je to Gordana zaslužila.

Od prve do posljednje stranice knjige imala sam tako snažan osjećaj da sjedim kraj Rudija i satima slušam njegovu priču o odrastanju u brojnoj i siromašnoj obitelji u hrvatskom Zagorju.

Neću vas više zamarati.

Popnite se klimavim lojtrama na sjenik i poslušajte Rudija. Obećavam da vam neće biti dosadno i da nećete požaliti što vas sijeno možda iritantno svrbi, što vam se poput čička lijepi za odjeću i što se Rudi raspričao satima. A kad Rudi završi sa svojom besjedom sigurno ćete poželjeti slušati ga još...

Rudijeva salata z bučinim uljem

Uvod: bažul salata z bučinim uljem i matovilcem bila je česti obrok na stolu moga djetinjstva. Kao klinka nisam bila nikakav gurman, ništa mi zapravo nije bilo fino i nikada nisam bila gladna. Često sam prebirala po tanjuru i odvajala sastojke koji mi baš nisu bili apetitlih.

Kasnije, u pubertetu i zapravo cijelom mladenaštvu svoje buntovništvo sam nerijetko izražavala i u kuhinji pa sam na sveopće zgražanje moje mame dodavala bosiljak domaćim mlincima, u juhi sa štruklima plivale su arame alge, zlevanku sam pripremala od tofua, u orehnjači sam orahe zamijenila slatkim prosom. Neeeee, nisam bila kreativna kuharica već iritantni buntovnik kojemu je sve što je tradicijsko išlo na živce. Tako sam i jednom prilikom maminoj bažul salati dodala neke ribice iz konzerve što i nije bila loša ideja, no mnogo ukusniju i zasitnu verziju dobila sam tek kada sam grahu dodala tunu. Probajte i vi.

Sastojci:

• Kuhani mladi grah (može i onaj iz konzerve, ali mi nekako ne paše uz ovu priču)

• Zelena salata, matovilac, radič, rikola – bilo što po izboru

• Mladi luk ili onaj u glavici

• Konzerva tune u salamuri

• Mini rajčice

• Bučino ulje

• Sol i papar *Napomena: količinu odredite sami

Priprema

1. Pronađite na YT pjesmu “Dej mi Bože joči sokolove” u predivnoj izvedbi Lidije Bajuk – svakako preporučam live verziju. Hoće li se Lidija uvrijediti ili će joj goditi epitet hrvatske Joan Baez? Mene Lidijina boja glasa - tako nježna i jedinstvena, elegantno prebiranje prstiju po žicama akustične gitare i sjetne melodije snažno podsjećaju na Joan. Zapjevajte u pol glasa ovu melankoličnu pjesmu. Ako vas muče riječi pjesme na kajkavskom dijalektu, pjevušite umirujuću melodiju onako kako ja to činim kada mi je tekst dobre pjesme nepoznat: “ naaananana nananana naaana - naaananana nananana naaana”.

2. Po dnu zdjele za posluživanje poslažite pedantno ili pak nehajno razbacajte listove zelene salate. Što više vrsta to bolje. Po tom zelenom gnijezdu istresite grah i sve ostale sastojke. Sol, papar i bučino ulje dodajte neposredno prije posluživanja. Neki grah salati dodaju i ocat. Meni on ovdje ne treba - nježnu kiselost salata će dobiti od rajčica.

3. Servirajte uz fini rajnski rizling iz Vuglec Brega ili Bolfanov cabernet sauvignon. Ne proizvode zagorci samo kiseliš 😊

Dobar tek!