Mamine slatke rižine loptice


Kyung-sook Shin „Molim te pazi na mamu“


„Za tebe je mama uvijek bila mama. Nikad ti nije palo na pamet da je i ona jednom napravila svoj prvi korak, ili da je i ona jednom imala, tri, dvanaest ili dvadeset godina. Mama je bila mama. Rodila se kao mama.“


Baš tako. I moja se mama rodila kao mama.

Kada sam zadnji put pitala svoju mamu kakva je bila kao djevojčica?

Koja su joj prva sjećanja i s čime se igrala kao malena?

Čega se bojala, što je voljela, čemu se najviše veselila u svom djetinjstvu?

Kada sam zadnji put pitala svoju mamu kakva je bila njezina mama?

Je li bila stroga, nježna, prisutna za nju u svakom trenutku?

Kada sam pitala svoju mamu je li ju uplakanu njena mama posjela u krilo i nježno joj gladila kosu?

Koju je priču najviše voljela? Tko joj je čitao priče?

Kada sam zadnji put tražila svoju mamu da mi pokaže tako malobrojne fotografije iz svog djetinjstva? One crno – bijele, iskrzanih rubova i pečatom prvog fotografa u gradu?

Kada sam zadnji put pitala svoju mamu tko je ispleo pletenice za prvu pričest i tko joj je kupio onu lijepu haljinu s finom čipkom koju je nosila za tu prigodu?

Kada sam pitala svoju mamu kakva je bila njena učiteljica?

Kada sam pitala svoju mamu komu se povjeravala, s kim je dijelila gorko-slatke tajne svojega mladenaštva?

Kada sam pitala svoju mamu kakve je oči imao dječak u kojeg se prvog zaljubila?

Je li pisala stihove o prvoj ljubavi? Pamti li prvi poljubac?

Kada sam pitala svoju mamu tko joj je bila najbolja gimnazijska prijateljica? Što je s tom djevojkom danas? Jesu li zajedno poslije i studirale?

Kada sam pitala svoju mamu kako je znala da je moj tata onaj pravi? Misli li danas da je on uopće onaj pravi?

Kada sam pitala svoju mamu je li plakala kada je napuštala roditeljski dom, dugačko dvorište, s povrtnjakom iza kuće i vinogradom na uzbrdici ponad kukuruzišta?

Kada sam pitala svoju mamu koliko je bolno sahraniti vlastitu mamu? Nedostaje li joj? Sanja li je nekad? Šapuće li joj noću riječi nikad izgovorene ?

Kada sam pitala svoju mamu čega se sve odricala da bi mom bratu i meni pružila sve što je nesebično činila za nas?

Kada sam pitala svoju mamu je li ikad požalila što je naše želje i zahtjeve stavljala ispred svojih?

Je li plakala i strepila kada je moj brat bio teško bolestan?

Kada sam je pitala gdje li je sakrila svoje nikad ostvarene želje i snove? Što je s njima učinila?

Kada sam pitala svoju mamu jesam li joj bila jako zahtjevna u svom pubertetu?

Koliko je brinula zbog moje otkačene odjeće, zastrašujuće šminke i nerazumljive joj glazbe koju sam slušala?

Kada sam pitala svoju mamu jesam li je povrijedila u svojim buntovnim fazama, otresitim odgovorima i kolutanjem očiju? Mladost katkad zna biti baš okrutna.

Kada sam pitala svoju mamu je li ona zadovoljna poslom kojeg je godinama obavljala ?

Kada sam pitala svoju mamu žali li za nečim što je u životu propustila?

Možda je sanjala o nekom putovanju u daleke krajeve? Karijeri? Skupocjenoj odjeći?

Kada sam pitala svoju mamu je li umorna od dugogodišnjeg čuvanja brojne unučadi? „Ajd' molim te, pričuvaj ih malo, bit će ti dobri, nama baš treba jedan vikend bez djece…“

Kada sam pitala svoju mamu nisu li joj dosadili beskrajni ručkovi kojima nas svake nedjelje, već desetljećima dočekuje?

Kada sam pitala svoju mamu što bi željela za ovaj rođendan ili Božić? Možda novu torbu, kartu za kazališnu predstavu ili vikend u nekom finom hotelu u planinama?

Kada sam pitala svoju mamu osjeća li teret godina, muči li je zdravlje ?

Mogla bih tako još satima.


U knjigama nikada nisam tražila odgovore na svoja uvijek brojna pitanja. Promašeno je očekivanje da ih u njima uopće možemo naći. Dapače, odlika dobre knjige nisu odgovori, već pitanja koja si čitatelj postavlja potaknut pročitanim.

„Molim te pazi na mamu“ upravo je takva knjiga. Knjiga za koju sam sigurna da će u svakom čitatelju potaknuti lavinu pitanja o vlastitoj majci, o njenim tajnama, snovima, radostima i tugama. O beskrajnoj ljubavi prema svojoj djeci, o žrtvi bez gorčine i odricanju bez žaljenja. O čitateljevom odnosu s vlastitom majkom, dokle sežu sjećanja.

Knjiga koja može otvoriti bolna poglavlja čitatelju čija mama više nije na ovome svijetu. A nema tužnijeg i beznadnijeg trenutka od onog u kojem ga poput plimnog vala preplavi spoznaja „nikad više“. Nikad više zagrljaja, dugih razgovora, maminih štrudli, vruće juhice za prehladu, užurbanog „bok mama“ izgovorenog gotovo u letu, dok ona s nadom čeka susret s odraslim djetetom bez neprestanog pogledavanja na sat. Nikad više zajedničke molitve na badnju večer, običnih svakodnevnih trenutaka koje uzimamo zdravo za gotovo i kojima vrijednost gotovo uvijek poimamo tek kada su bespovratno otišli. Tek onda shvaćamo da su oni zapravo smisao života.

Upravo tu eksploziju osjećaja prema vlastitoj majci, u krhkom trenutku u kojem se smjenjuju valovi nade u mamin povratak te očaja i tuge zbog spoznaje da on nije moguć, sjajno je dočarala Kyung-sook Shin u ovom potresnom romanu kojeg sam pročitala u dahu, tek ponekad podlakticom otirući mokre obraze. I ne mogu zamisliti čitatelja kojeg će ova knjiga ostaviti ravnodušnim i koji nakon pročitanog neće preispitati svoj odnos s mamom - kakav je bio, kakav jest ili kakav je mogao biti u nekim drugim životnim okolnostima.


Mamine slatke rižine loptice


„Mama je voljela vrevu u kući kad bi se okupila sva njezina djeca i unuci. Nekoliko dana prije vašeg dolaska pripremila bi svježi kimchi, otišla na tržnicu po govedinu i opskrbila se dodatnim zubnim pastama i četkicama. Istiještila bi ulje iz sezamovih sjemenki i prepržila i samljela sjemenke sezama i kineskog bosiljka, da bi na odlasku svakome od djece mogla darovati teglicu jednih i drugih. Dok je čekala da obitelj dođe, bila je vidno uzbuđena, a u razgovorima sa susjedima i poznanicima riječima je i pokretima otkrivala svoj ponos. U ostavi u dvorištu čuvala je staklene boce svih veličina, pune soka od šljive ili divlje jagode, koje je radila sezonski. Mamine tegle bile su do ruba napunjene fermentiranim ribicama koje su slične kreketušama, pastom od inćuna ili školjkama koje je namjeravala poslati obitelji u gradu…Kuća tvoje mame bila je kao tvornica, jer mama je cijelu godinu pripremala umake i miso, čistila rižu i proizvodila hranu za cijelu obitelj.“


Uvod:

Mama iz ovog romana zvala se Park So-nyo. Zanima li vas više o njoj svakako pročitajte knjigu. Ja ću danas za svoju mamu i mamu Park pripremiti slatke rižine kuglice. Zamišljat ću njih dvije, gotovo vršnjakinje kod sebe u gostima. Poslužila bih im čaj i kavu i slušala njihove razgovore. Voljela bih čuti od njih sve ono što ih njihova djeca nisu nikada pitala.


Sastojci:

*120 g integralne riže

*90 g grožđica

*ribana korica jedne naranče ili limuna

*čajna žličica cimeta

*120 g prženih i usitnjenih lješnjaka


Postupak:

1. Pustite pjesmu Novih fosila „Majčine oči“. Moja ju je mama voljela slušati, baš kao i sve pjesme istog benda u staroj postavi. Ja sam u to doba vjerojatno kolutala očima na takve pjesmuljke i kao prava frajerica koja zna što je dobra glazba slušala neke cool i pomalo mračne tipove. Loove, love will tear us apart again, loove, love will tear us apart again…

2. Stavite kuhati rižu, bez ikakvih dodataka i za to vrijeme namočite grožđice vrućom vodom. Neka se namaču dok se riža kuha, a nju pak skuhajte da bude nešto mekša. Ne ostavljajte je al dente, jer neće biti dovoljno ljepljiva da oblikujete kuglice.

3. Grožđice procijedite i sameljite ili nasjeckajte nožem na sitne komadiće.

4. Kuhanu rižu po potrebi procijedite, malo ohladite te joj dodajte cimet, pola količine sjeckanih lješnjaka, grožđice . Oblikujte loptice i uvaljajte ih u ostatak prženih lješnjaka. Kuglice mogu stajati u frižideru 3-4 dana.

5. Dobar tek !



454 views0 comments

Recent Posts

See All