Branko Ćopić „Ježeva kućica„
„Ježurka, brate
sanjam te često i mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara
guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu,
požuri samo, ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica.“
„Dođi na ručak u moju logu, dođi na ručak u moju logu“ mrmljajući sebi u bradu uputila sam se u školu trčkarajući niz svoj brijeg i pokušavajući zapamtiti stihove. Uzbuđenje je svakim korakom bivalo sve veće ustupajući pomalo mjesta strahu da ću se osramotiti u igrokazu „Ježeva kućica“ u kojem sam dobila ulogu, ni manje ni više nego lisice Mice.
Samo da ne zaboravim stihove ili im ne pobrkam redoslijed. Tipični strahovi jednog osnovnoškolca koje tako živo pamtimo i kada minu godine i godine od našeg boravka u školskim klupama.
Sjećam se sunčanog dana druge polovice listopada, razreda pretrpanog znatiželjnih roditelja, nestrpljenja i drhtavog iščekivanja koje je obuzelo nas glumce.
Nervozno smo se šepurili i panično ponavljali stihove gazeći jedni drugima po nogama. Ispred školske ploče učiteljica je uz našu pomoć pripremila bogatu scenografiju. Danima smo izrezivali i bojali velike komade kartona od kojih smo radili golemo drveće, ljepljivim smo rukama napravili savršen ježev brlog. Skupljali smo najljepše primjerke šarenog lišća ispod starih kestenovih stabala koja su rasla na prilazu našoj školi.
Razred je bio raskošno ukrašen plodovima jeseni: šarenim tikvama, kestenima, žirevima, klipovima kukuruza, šipkom, mirisnim dunjama i kasnim jabukama. Idealna kulisa upravo za „Ježevu kućicu“.
Igor je prijetećim pogledom i dubokim glasom gotovo režao kao pravi vuk: „Eh, kuća, trice! Ta ja bih svoju za janje dao! Poći ću s tobom jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu!“
Mladen, dječak bucmastih obraza gegao se gotovo medvjeđim hodom i brundao: „Kućica, glupost! Moje mi njuške, svoju bih dao za gnjile kruške.“
Divlju svinju u početku nije htio glumiti nitko, no kad je učiteljica svima mrsko ime svinja zamijenila gotovo otmjenim veprom, nekoliko se kandidata borilo za tu ulogu.
Tomica je roktao uvjerljivo kao da mu je to već šesta sezona na kazališnim daskama: „Rođeno gnijezdo! Tako mi sala, za pola ručka ja bih ga dala!“
Razredni veseljak Siniša dobroćudnog je lica utjelovio lik ježurke Ježića i pomalo sramežljivo, ali ponosno stao ispred svoje kućice „Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj.“
Lijepa je Ksenija dobila ulogu naratora - ugodnim je glasom, koji me u to vrijeme neodoljivo podsjećao na veliku spikericu i voditeljicu Jasminu Nikić, samouvjereno i jasno recitirala „Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta“.
Ne sjećam se svih detalja te raskošne i vesele predstave, možda sam u riznici svojih sjećanja i pobrkala stvarne činjenice, no osjećaji koje je izazvala vesela šumska družina su nepogrešivo jasni i nakon više od četiri desetljeća.
Ježevu kućicu znala sam gotovo napamet dugi niz godina, čitala sam je uporno svoj svojoj djeci sve dok im zaista nisam dojadila i dok me nisu počeli preklinjati „Joooj maaama, dosta više te Ježeve kućice, fakat si već dosadna s njom…“.
Smatram da u većini ljudi prebiva neka njihova vrlo osobna priča s najvećim djelima dječje književnosti.
Negdje duboko u svima nama skrivaju se uspomene na priče koje smo kao djeca čitali, pripovijetke koje nam je netko koga više nema pričao prije spavanja, bajke kojima nismo mogli odrediti što je u njima zbiljsko, a što fantazija.
Negdje u skrivenoj i zanemarenoj kutijici naših uspomena još uvijek žive likovi koji su obilježili naše djetinjstvo, događaji kojima smo bili očarani, avanture koje su nas držale budnima do kasno u noć.
Negdje u našoj nutrini još žive junaci iz prašnjavih knjiga kakvi smo željeli biti kad odrastemo.
Negdje se bore protiv zmajeva, tiranina, plove dalekim morima, spašavaju svoje bližnje ili nepoznate im ljude od pogibelji.
Negdje u meni još je tako živa djevojčica koja je danima umišljala da je lisica i maznim glasom vabila ježa:
„ Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.“
Ježeva kesten tortica
Uvod: Želite li napraviti odličan kolač ili tortu od kestena i piškota, a nemate vremena, živaca, volje ili talenta za izvedbu deserta u ovom obliku, umjesto formiranja ježića izaberite jednostavniju formu.
U posudu po izboru ili kalup za tortu naizmjenično slažite red piškota, red kreme od kestena u tri sloja. Završite sa kremom koju ukrasite grubo sjeckanim blanširanim bademima ili listićima tamne čokolade. Kolač ili tortu držite u hladnjaku najmanje 3 sata prije vađenja iz kalupa i posluživanja.
Sastojci:
*paket piškota
*500 g kesten pirea za kolače (najčešće se prodaje zamrznut - odmrznite ga dok ne postigne sobnu temperaturu)
*200 g mascarponea
*500 ml slatkog vrhnja
*žlica – dvije ruma po želji
*blanširani bademi za ježeve bodlje
Postupak:
1. Budući da ja „Ježevu kućicu“, jednako kao i slastice od kestena, uvijek povezujem s jeseni, idealna glazbena podloga za pripremu ovog finog deserta su Vivaldijeva „4 godišnja doba“, točnije stavak „Jesen“ koji traje taman toliko koliko vam treba za pripremu ovog brzog i jednostavnog deserta.
2. Miksajte slatko vrhnje u čvrsti šlag.
3. Većina kupljenih kesten pirea već je zaslađena pa ovom desertu nije potrebno dodatno sladilo. Provjerite slatkoću i samo ako nije zaslađen dodajte mu šećera po želji. Mislim da će 3-4 velike žlice biti dovoljne; imajte na umu da su piškote dosta slatke.
4. Omekšali pire narežite ili razlomite na manje komade, miksajte ga minutu – dvije. Miksanom kestenu zatim dodajte rum, mascarpone i tučeno slatko vrhnje te miješajte ručno dok se svi sastojci dobro ne sjedine.
5. Na tanjur ili pladanj složite piškote kao na fotografiji, oprezno namažite trećinom kreme od kestena, zatim postupak ponovite još dva puta. Ukupno ćete dobiti tri sloja piškota i tri sloja kreme. Zadnji sloj kreme nanesite tako da žlicom oblikujete uzdignuto brdašce.
6. Blanširane i kratko pržene bademe oštrim nožićem režite na četiri dijela. Ako si želite olakšati i skratiti vrijeme pripreme, možete kupiti gotove „štapiće od badema“. Od četvrtina badema formirajte ježeve bodlje, a od tri okrugla komadića čokolade napravite ježu oči i njuškicu.
7. Tortu stavite u hladnjak na najmanje 3 sata prije posluživanja.
8. Guštajte u ovoj finoj slastici uz topli čaj, kavu ili vruće kuhano vino.
Najukusnija je u kišno jesensko ili zimsko subotnje poslijepodne u kojem se zavučemo u tople i skrivene ladice pune uspomena iz djetinjstva.
Uslast!
Comments