Iranski keksići za susjeda zvanog Ove


Fredrik Backman "Čovjek zvan Ove"


"Voljeti nekoga isto je kao i useliti se u novu kuću. Isprva se zaljubiš u sve te nove stvari, svako jutro si ushićen što one pripadaju baš tebi i pomalo se plašiš da bi netko iznenada mogao uletjeti i objasniti ti da je došlo do grozne pogreške i da zapravo uopće ne bi trebao biti na tako divnom mjestu. A onda tijekom godina zidovi postanu oštećeni, nagrize ih vrijeme, drvo se tu i tamo ošteti i onda zavoliš tu kuću ne zbog njezine savršenosti nego zbog njenih nedostataka. Znaš joj sve kutke i pukotine. Znaš što učiniti kada ti zapne ključ u bravi, a vani je jako hladno. Znaš koja se od podnih dasaka savije kada nagaziš na nju i znaš kako točno otvoriti vrata ormara, a da ne škripe. I sve su to te male tajne koje znače dom."


Saviti gnijezdo ili izgraditi dom mladoj obitelji u novom kvartu, gradu ili čak stranoj zemlji nije lako. Dapače, može biti vrlo zahtjevno i stresno. Posebno trudnicama.

Trudnici koja u hladnu Švedsku dolazi iz druge kulture i vrlo daleke zemlje. Trudnici koja peče tradicionalne perzijske prhke kekse dok joj je zbog nabreklog trbuha sve teže manevrirati između uskih kuhinjskih elemenata.

Trudnici koja s tanjurom svježe ispečenih keksa i širokim osmijehom zvoni na vrata susjedu koji je podozrivo gleda ispod oka, izbjegavajući kontakt očima. Susjedu kojemu je teško uzvratiti pristojan pozdrav te koji pri svakom susretu mrmlja nešto nerazumljivo sam sebi u bradu.

Susjedu kojemu smeta sve što možete zamisliti, susjedu koji je sam sebi težak, jadan i naporan.

Takvom susjedu: najmrgudastijem, najodbojnijem i najzajedljivijem liku o kojem sam u zadnje vrijeme čitala.


Takav je Ove. Grintavi introvert i nepovjerljivi čudak. Prvih nekoliko desetaka stranica prilično odbojan. Ne sjećam se kad me je neki književni lik toliko iživcirao kao Ove. Ali ne sjećam se ni koji me književni lik toliko raznježio i ganuo kao Ove. Sa svakim mi je poglavljem bivao sve draži i bliži. Sve topliji i privrženiji. Polako se rastvarala bodljikava ljuska njegove predivne nutrine i razvijala dirljiva priča o jednom posebnom dječaku, mladom muškarcu i privrženom suprugu - čovjeku zvanom Ove.


Da ne duljim previše jer moram peći keksiće, "Čovjek zvan Ove" je prva knjiga kojom me švedski pisac Fredrik Backman osvojio i nakon koje sam odmah potražila i ostale do sad objavljene i prevedene naslove. Ni jedan me do sada nije razočarao pa s velikim nestrpljenjem očekujem nove Fredrikove poslastice :-)


A sad ajmo peći kekse koje je na 45. stranici Oveu nosila njegova trudna susjeda Parvaneh :-)


Iranski keksići za susjeda zvanog Ove


Uvod:


Pripreme za (O)ove keksiće trajale su dobra tri tjedna.

Zapravo kad govorim o pripremama mislim na nabavku namirnica koje su mi bile potrebne. Naime, osnovne sastojke poput brašna, jaja, maslaca, grožđica ili kakaa imam doma gotovo uvijek u onoj količini u kojoj to traži neki jednostavan recept.

Dodatnu opremu poput lješnjaka, badema, pistacija, kapljica čokolade i sličnih oblizeka obično skrivam po tajnovitim kutovima svoje majušne špajze.

Odmah nakon kupovine brižno ih ušuškam na policu s neatraktivnim namirnicama poput vrećica palente, kutija riže ili konzervama graha.

Sakrijem ih dobro još kilom-dvije brašna jer u kući s 4 proždrljiva muškarca većina takvih oblizeka nestaje u roku od par sati.


Kada za dan-dva ukusnu namirnicu pokušavam pronaći, naravno da je nema nigdje. Psujem u sebi, ljutim se i rušim staklenke s ciklom u potrazi za - ovoga puta - pistacijama. Pola sata gubim na sumanuto micanje špageta, ulja, leće i kiselih krastavaca ali pistacija nema.


Ništa! Ne javljaju se ! Kao da su u zemlju propale.

Odustajem i jurim u obližnji dućan. Jedva pronalazim neslane pistacije, kupujem opet samo jednu vrećicu. Očito ništa nisam naučila u proteklih nekoliko desetljeća iskustva. Uostalom, ta jedna vrećica košta kao kila ćevapa rekao bi onaj moj sin koji je najveći mesoljubac.


Već prilično uzrujana zbog kroničnog nedostatka vremena slažem sve potrebne namirnice po kuhinjskom pultu kako bih napravila dobru fotku za blog. Grožđicama je mjesto u lijevom kutu baš uz mikser a pistacije stavljam ispred maslaca. Oznojim se dok napravim fotografiju za koju se ne vidi odmah da ju je napravio lajbek ali mi je boja tih malih orašastih plodova nekako sivkasta.

Hvatam se guljenja odnosno čišćenja ljuskica da dođem do lijepog, svijetlozelenog ploda koji će na novoj fotografiji izgledati kako treba.


E tu sam se zaribala. Kad sam jednom samo za probu, uzela dvije majušne pistacije u roku od pola minuta mahnito sam pojela više od pola vrećice.

S mješavinom krivnje i ugode zbog prefinog okusa.

Nakon fotografiranja odustala sam od pečenja kolača zbog nedovoljne količine pistacija.

Sljedećeg sam dana kupila novu skupu vrećicu i iz trećeg pokušaja napravila keksiće :-)


Sastojci:

*2 jaja

*200 g omekšalog maslaca (sobne temperature)

*150 g meda

*140 g čvrstog ili grčkog jogurta

*150 g grožđica prethodno namočenih u mlakoj vodi i dobro ocijeđenih

*400 g glatkog brašna

*čajna žličica praška za pecivo

*1 vanilin šećer ili neki ekstrakt vanilije

*vrećica s 150 g neslanih pistacija u ljusci. Nikad nisam uspjela izvagati količinu potrebnu za kekse, ali neću pogriješiti ako kažem da otprilike 1/3 sadržaja vrećice pojedem dok čistim pistacije iz njihovih ljuskica. Očišćene plodove grubo nasjeckajte, a dvadesetak plodova ostavite u komadu.


Priprema:

1. Upalite pećnicu na 180 stupnjeva.

2. Na YT pronađite stari hit "Pojest ću sve kolačiće", navijte do daske, otvorite prozore ako imate susjeda kojega želite razveseliti vašim glasnim pjevanjem i drndanjem miksera.

2. Miksajte med i maslac dok ne dobijete glatku kremu kojoj zatim dodajte jogurt i još kratko promiksajte da se smjesa ujednači.

3. Malo pomalo dodajte brašno s praškom za pecivo, zatim grožđice i pistacija. Na kraju dodajte jedno po jedno jaje. Kratko još miksajte da se sve dobro poveže.

4. Žlicom oblikujte nepravilne hrpice, ne brinite previše oko oblika. Na kraju na svaku hrpicu utisnite jednu pistaciju. Ja sam dobila 18 keksića, znači ostale su mi 2 pistacije za pojesti :-)

5. Pecite ih na 180 stupnjeva nekih 12-14 minuta, odnosno dok ne dobiju lijepu zlatno-smeđu boju.

6. Ohladite ih malo i još tople stavite na tanjurić i odnesite susjedu koji vas najviše živcira. Ja srećom nemam takvih pa ću s velikim veseljem odnijeti svojoj najdražoj susjedi - slikarici Marijani. Ona rado degustira eksperimente iz moje kuhinje te sa mnom dijeli strast prema kuhanju i čitanju. Doma ću se sigurno vratiti sa nekom dobrom knjiškom preporukom i još boljim receptom za neku finu deliciju.

Baš sam zahvalna na takvoj susjedi i prijateljici.

Blagoslovljeni ste ako i vi imate takvu :-)







65 views1 comment

Recent Posts

See All